Sa dalekog tornja zvoni ponoć jasna tamno nebo svoje zvijezde prosi o, noć je ova tako varljiva i krasna ko anđeli što snivaju u divnoj ti kosi.
Arhiva > Ivica Grgić
Vodarice
Već tihe zore šušte modri skuti u rosnatu travu utkao se sjaj preko njiva sunovrat se žuti obojio polja i usnuli gaj.
Do sljedeće pjesme
Ti mi ljubiš dušu punu jeze, mraka ljubiš mi usne s kojih pelin teče sva si od ljepote, sva od divnog traka žute lune što se nebom kreće.
Zvijezde od staniola
Večeras zapali prašnjave svijeće duša čemerna, umorna od bola žudi za plamom starih vremena i zvijezdama sjajnim od staniola.
Tko mi to u jedra puše
Pjesme su mi nježne, zagrljene injem lake kao lahor na grudima žene nestašne ko vali što na moru sinjem žude svoje obale daleke i snene.
Zvijezde
Živim u svijetu usamljnih srca u svijetu sjena što život ne žive tek rijetka zraka svjetlosti i sunca dotakne im dane turobne i sive.
Dosanjana lira
Znam da negdje noći odzvanjaju šutnjom i da srebrn srp nebom kosi tugu negdje u duši anđeli se bude slutnjom i žele poletjeti u neku zemlju drugu.
Skupa svi u lijes
Vjetar šumi, grli gore polja traže plug i kosu vali krase sinje more zemlja sluti dragu rosu.
Negdje iz daljina
Znam da jednom ću, napustivši lunu reći zbogom pjesmama i stihu zagrlivši brezu sjajne rose punu nestati u noć sanjivu i tihu.
Snovi od finoga tkanja
Pjesnik je uvijek nečim zanesen nošen na obalu kao morski val brodolomac strujom sanja ponesen duša u blatu zvjezdani što žudi žal.
