Kad jednom sijeda u dokonoj samoći sagledaš u nizu sve ljubavi svoje na balkonu svome u zvjezdanoj noći zasuzit će neminovno lijepe oči tvoje.
Arhiva > Ivica Grgić
U lahoru nježnom
Katkad u noćima obdarenih slutnjom u lahoru nježnom što spoznaje budi čujem tuđe misli, odjekuju šutnjom i osjećam prisustvo davno mrtvih ljudi.
Kao san bez jave
Svuda si u meni kao san bez jave lijepa kao cvijeće naših milih njiva na odlasku uvijek ja pognute glave samo poželim da na tren si živa.
U usnulom gaju
Ulične su lampe ko u nizu lune beživotno gasnu pred plamenom zorom zvijezde snene, nježne lire pune zadnjim sjajem tinjaju nad gorom.
Klupe duž keja
Skrivena hodaš u nizu aleja utkana u zvijezde sva si mi u snima puste klupe što samuju duž keja zovu nas da opet sjedimo na njima.
Postelja i lijes
Negdje u dubini ćudljive mi duše kao divna školjka zatvorena, snivaš nosi li me smiraj ili divlje puše u mijenama mojim ti sve ljepša bivaš.
Bez slova i znamena
Kao sjaj u tvome oku što se blistav suncem ljeska kao lađa svezana u doku sva u vodi puna pijeska
Sveti gral
Jesi li snoviđenje ili ipak žena stvarna i lijepa kao trak u kosi o ti si varka prepuna mijena list na grani, tanan sjaj u rosi.
Cjelov preko njiva
Već blijedi luna, slabe njeni traci odsjaj zore već joj rubi skute zvijezde nijeme ko sjajni mrtvaci monotone snove snivaju i šute.
Ko rose trag na mjesečini
Ko plaha srna što se tiho i bez traga krije pod granom omorike nježne tako si i ti skrila se draga daleko od moje ljubavi i čežnje.
