Sjećanja na njezinu dugu, raspuštenu kosu prikradaju se mome snu.
Arhiva > julija
Bernarda Lusch “Apokalipsa jučer”
Prestala sam jesti meso prije četiri godine u trenutku pripremanja škarpine, kada su senzori dodira na mojoj ruci registrirali njezino tijelo kao odsječenu i ohlađenu ljudsku podlakticu. Mlijeko sam prestala piti kada sam, u lucidnom trenutku organoleptičke hipersenzibilnosti, u njemu namirisala krv i gnoj, onečišćene akumuliranim stresom ponižene životinje.
Marija Juračić Rekao si mi”
https://www.youtube.com/watch?v=E9qYUHlF8J8 U križ moj ti si ukucala čavao i dala znak da povorka krene te crne vrane i te gladne hijene da uzmu sve što osta od mene.
Suzana Marić “Preplašeni miš”
Ljeto stiglo, sunce grije, suncokret je žut Ispod njega miš se krije drhti kao prut. .
Milan Janković “Mrijet je slađe”
Nek’ mi srce u strasti umre ako grijehom zjena mi zaplamti Al’ miris ugašeni preplavi mi srce, starim suzama, što mirišu mlađe, mucajući kroz tišinu, svoju uspomenu, kojom mrijet je slađe…
Suzana Marić “Umorna sam, tugo”
Nebo je preteško pred očima mojim Stišću me dani poput stege olovne Umorna sam, tugo, a stati se bojim I misli mi teku poput rijeke plovne.
Anja Lekić ” Mudrost i glupost”
Oduvijek je najveći izazov mudrosti podnositi stalno prisustvo gluposti. Jer za glupost stvarnog lijeka nema – ni melema, ni balzama, ni krema. A kako glupost ne mari što je glupa, bez brige i pameti po glavama lupa.
Marko Jareb “Hrvatska arhivska građa”
Svi koji se bave povijesnom znanošću u RH trebali bi surađivati kako bi što vjernije rasvijetlili hrvatsku noviju povijest. Ne mogu se pisati knjige iz povijesti na osnovu članaka iz novina i brošura, treba doći u Državni arhiv[1] RH i na temelju primarnih dokumenata pisati studije. Za srediti sve podatke u Državnom arhivu RH[2] trebalo […]
Milan M. Janković “Ništa se ne slaže”
Ništa se ne slaže, ali dišem uredno… Želim zgužvati vrata, kroz koja prolazi moj dah. I samotni prozor mojih referata. I spaliti ih oboje u prah.
Josip Ergović “Milivoj Slaviček” izbor iz Diskursa
Čitava Slavičekova životna priča mogla bi nam se učiniti neobičnom kad ne bismo u obzir uzeli ono što je ponio iz svog roditeljskog doma. Svi mi, generalno uzevši, volimo svoje očeve (premda psihijatri muškarce uvijek prvo pitaju: „Jeste li mrzili taticu?“) osim J.P. Sartrea, koji u svojoj autobiografiji „Riječi“ doslovno kaže: „Moj otac je umro […]
