Ponekad pomislim da smo cigli sasvim krivu zadaću dali ona nije tu da štiti, grije, toplinu širi razvija, da ruke vrijednima čini! Ona nije tu da gradi dom, mjesto gdje je čovjek sretan, u svom. Cigla treba mirotvorac biti, pravo i pravdu širiti! Kada tikva neka pomisli da je velika, puna odlika, samo zato što […]
Arhiva > koko
Sonja Kokotović “Traganje”
Rasprodajem prošlost djetinjstvo umorna sjećanja. Ostavljam tuge, brige neke druge, plavo njenog oka i sa slike hladno, posađen mrak posvud još uvijek utaboren. Rasprostranjeni korjeni samotnosti grebu i dalje, vire iz svakog kutka čahure prošlog. Trenuci vremena poput pepela, dodirujem ih rukama prebiruć po prašini uspomena tražeć makar komadić igdje zaostalog […]
Sonja Kokotović “Privinuta”
Utisnuh lice na jastuk dubina ostadoh trajno privinuta srcu mora gdje cvjetaju svi odgovori mojih težnji kroz tvoje oči rasprostrto plavo miluje mi pogled mora svijet nikada tako blizak Photo: FC/ Mihail Zablodski (Ukrajina, 1988) „The Fatique”, 2022 – inspirirano G. Klimtom)
O, kako volim te, Otoče
Pustio si sreću u modrinu oka. . U staračkim dlanovima crnike i borova vreva glazbe cvrčaka, omamljenost čuvstva mirisima tvojih njedara dok putuju slike raskoši lavande i smilja. . Srce trepti od radosti smiješeći se tek tako.
Sonja Kokotović “Neprilagođena”
Neshvatljiva, prisutna, a daleka . Jesam, a nisam, ovdje, a tamo . Milje me dijele od nekih za me, duša dalekih, različita po boji i teksturi skupljenih zrnaca soli, rijetko kompatibilna. . Ne čudi, neminovni su sudari već pri prvom izričaju. . Odbojna mi ta ušećerena vodica kojom ispiru […]
Sonja Kokotović “Slike u našim očima”
Uvijek si nekako tih u tim danima ljetne žege vadiš početke nas i slažeš slike poput brodovlja raspoređenog u luci. Ljubav crtaš slikama prvih dodira u ljeskajućim tišinama obala gdje zauvijek ostao je titravi odbljesak naših sjena zagrljenih morem . Tvoje nenajavljene morske sjete sve više prizivaju […]
Život
Što li je život neg nestvarni dodir čuvstva, let fluidnog postojanja što diše kad iznađe sličan korak upijajući sve krhke dodire tog zemaljskog plesa začudnosti
Najtiše moguće
Ima onih noći prosinca kada misli zagrli neka posebna sjeta. Usmjeriš pogled na ulicu, posve praznu ostavljenu tišini noći i namah, samo ti priđe taj drhtaj želje, to čuvstvo dodira hladne mekoće zbog koje postaješ poput papira Odnekud, kao u snu, jedva čujno, u trenu, zašušti tišina. Vidiš spustila se meka, bijela prašina. […]
Papuče
Kada dođem u našu kuću ništa više isto nije, samo stvari stoje isto, kao prije ovdje, nitko se više ne smije.
Nevoljena
Izgubila sam te negdje na putu gdje jutro obznanjuje istinu skrivenu iza nejasnih riječi koje izbrisao bi maglom Shvatila da tvoje ruke nikada neće prigrliti naš život začet mojim rađanjem u tvojim mislima Nedovoljno dobra za dnevne berbe sreće, dostatna samo za pijanstvo od kiša tvojih oblaka Zvjezdani svijet u tvom pogledu […]
