Tvoje ime je simbol Reski zvuk groma u oluji Svjetlo nadahnuća i maligna bol Uzdrhtali san prepušten struji.
Arhiva > Moon47
Bezimeni
Ja putnik sam kroz vrijeme Lutalica kroz labirint snova Sijač što sije jalovo sjeme Arijadnina nit ispletenih slova.
Zvuci izgubljenoga vremena
Foto: Moon47 Zvona i jedna crkva stara Visoko povrh, godine broje Kada bi samo pričati stala Ponekad! A sada stoje.
Moja sreća
Sreća je kada pomislim na te U taj trenutak jezive samoće Kada zvono otkucava kasne sate U zagrljaju vela hladnoće.
Na sredini
U moru potonula visoka planina Tamni vrh njeni je dubina Među zvijezdama duboko još dalje U ogledalu mora oči moje sjaje.
Tvoje riječi
Kao vlat trave između svih Gledao sam let bijeloga leptira Neuhvatljiva prepunog nemira A bio sam sretan i tako tih.
Kolo života
Sanjar stjeran u mračni kutak Prelistavam slike preumornoga uma U sjeni stabala izgorenih šuma Za jedan mali trenutak.
Sudbina
Ma baš me briga! Rekoh sebi Zaboravi treperavu pjesmu srca Sjena sam blijeda što bježi od sunca Daleko od onoga što pripada tebi. .
Zlatni kavez
Slušaj pjesmu lišća koje jesen sluti Uz milovanje vjetra toplinu što gasi Dok blijede boje njegove zelene puti Ostat će samo sjeta i uzdasi.
Pjesma noćnom leptiru
Zašto se boriš sa sobom samom Da li i tebi lijepoj to treba ? Ti ponosna što gledaš s neba Ja samo pričam s tamom.
