Ljetno popodne kupa se u sunca sjaju Sparina, poneki tračak maestrala Jedan čovjek na kraju Sunčeva svjetla i morskoga žala.
Arhiva > Moon47
Dalmatinska krv
I tako duša moja luta Između grmlja po brdu od kamena Kroz divljinu gdje nema puta Sjeća se nekih davnih, lijepih vremena.
Napušten brod
Život jedan, bonaca na moru Sjajna, glatka kao ogledalo Usidren brod čeka nedolazeću zoru Nikom baš nikom nije stalo.
Uze ljubavi
Letio sam velikim nebom Nosili me vali proljetnog maestrala Slobodan, ne biti ničijim robom Bez ikakvih uza bogu hvala.
Najveća tajna
Veliki čovjek biti Slava, novac, božanska moć O tom mnogi hoće sniti Otvorenih očiju i kad padne noć.
Oda za nju
U glavi misli, misli se roje Napisati pjesmu o ljepotama svijeta Ali slijepcu jednom misli stoje Jednu vidi i ona mu sveta.
Hladna obala
Hladna stoji, a tako čvrsta Na obali gdje vali se pjene Kapljica vode na vrhu prsta Na bitvi obale njene.
Pogled na nju
Zvijezda jedna pada u noći Čežnja za njom u srcu se budi Vidjeti njene predivne oči Zadrhti srce, tijelo poludi.
Let
Jedna ptica je najljepša bila I letjela je ponosno i smjelo Širila svoja raskošna krila U visine vinula svoje tijelo.
Anđeo
Anđela kad ugledah Lice njeno , bijele puti Sve zastane, srce šuti Cijelim tijelom slutim krah. U životu što je bilo sve je sad u vodu palo Jedno Sunce tad je sjalo Je li bilo il’ se snilo? U život mi uplovi sva u bijelom Sudbine naše mrežu su splele Srce mi […]
