„ … dani su sve kraći … tako malo stignem …“, neutralno baljezgam svom papagaju dok gledam kroz prozor, a on kriješti natrag: „Jebi se Sunčica!“ Sunčica je moje ime, papagaju je ime Papagaj, a „Jebi se Sunčica!“ jedino je što zna kazati. Tako sam samoj sebi govorila, mislim ono – Jebi se Sunčica. Jednom, […]
Arhiva > Sanja Oblak
Kroz velebitsku vrlet
Kameni obronci drobe se ka moru. Neprimjetno, bezvremeno. Nisu to glatke dojke koje bi napajale sladom, niti meki dlanovi koji bi milovali blagorodne dane. Ta sura vrlet mater je gladnoj buri koja zimi jezičinom liže žuke, kamene kapi koje kipe iz njenih, od tko zna kolikih ljetnih žega, podivljalih mliječnih žlijezda. Neživo kao da neživo […]
Papagajevo ljeto (haibun)
Na ramenu mi sjedi ljeto kao šareni papagaj. Bijela haljina s leđnim dekolteom raskriva mi zagorjelu kožu zavodeći sve što ostaje iza mene. Gode ti prehodani koraci koji usmjeravaju sljedeće ka istoj poziciji sigurnosti i skoro voljenosti. Sviđa mi se ta prozaičnost koja postoji u očima. Ne dopušta konkretan zaplet koji ište rasplet. Sve traje […]
Pablo Neruda za mene
Nizao si nebuloze o ljubavi tvrdeći da su galebovi tratinčice neba, jer galebovi su bijeli kao tratinčice sa „kljunavo“ žutom. Meni se činilo važnim da se u ponekom detalju ne slažem s tobom, jer nije svejedno zašto se igraš s dugmetom na mojoj bluzi. Ne volim klišeje, a dugme to usput postane. Zato sam ti […]
Nebeske smutnje
Mjesec oko čela veže kravatu baš kad su zvijezde u punom cvatu, pa se kotrlja po nebeskom svodu neka svijet vidi da tjera modu. Venera mu zape za oba oka do njene orbite u dva je skoka, ali tamo je vrelo usred noći kako da hladnu mjesečinu toči? Avaj to Sunce što mu dragu grije […]
Besede zvezd (Haibun*)
Burja je. Ne toliko silovita, da bi morje postalo skorjasto belo, ampak taka da ne slišim lastnih korakov, ko se zaganja v vse, kar ji je na poti. Škripanje upognjenih vej ali pa vrtinčenje umrlega listja ni moja pesem, čeprav se tako hudičevo ujema z ritmom premikanja mišic in stopal … Če me prezeble […]
Snijeg za Mariju
Oblačak se zaposlio kao poštar, pa upregao u kočiju vjetar oštar. Tri frtalja unče bisaga mu teška, a on tmuran, zaboravi da se smješka. .
Sonet
Veseo ples sunca, oblak si sneni, milijun zvijezda u mojoj zjeni, majušni svemir, pikula na dlanu, čuperak vjetra u proljetnom danu. .
Jer si moja
Jedino ti znaš Sunce pretvoriti u svoj kuštravi šeširić, u sumornim popodnevima rominjanje kiše uglazbiti u ditiramb cvrčaka, na oblake okačiti snove te za moj pjesmuljak naći riječi:
