Žanjem posljednje dane života kao bogatu jematvu na sušnu godinu. Obzorja zore već davno odrudjela, podnevna žega lagano jenjava. Kosac vremena i dalje udara, otkose više ne broji snopove godina uredno slaže uspomene priziva i na vagu dobra i zla oprezno stavlja i važe. Kada zadnji otkos padne pasti će i sjećanja u hladovinu prastarih […]
Arhiva > stefi
Plijen
U najezdi svakodnevnog sivila ti si moja napuklina vedrine, svjetlost što se mučno probija procijepima beznađa do mog pogleda. Sizif u guranju potrošenog vremena elegično i neprimjetno sam postala loveći rijetke zrake svjetlosti tvoga vedrog i mladolikog osmijeha. Bezbroj točaka tvojih ustreptalih dodira moja koža kao infuzije mladosti prima. Ploveći meandrima pozitivnih emocija zatreperim lakoćom […]
Moji mostovi
Zaboravljen putnik u vremenu obamrla od siline osjećaja sjećanjem kao lopov obilazim svoje“Mostove okruga Madison“.
Bol tišine
Neka čudna, bolna tišina kao poljubac smrti uvukla se među nas. Boli me u svakoj pori kože njena beznadna praznina. Slutila sam dolazak tišine bol i patnju da sprema osjećala sam, unatoč svemu zatekla me nespremnu monopol u mislima zauzela okove oko srca stegnula i stisak ne popušta. Želim je,silno želim netragom odagnati onim obečanim […]
Opraštam životu
Opraštam ti živote što sužanj dosade postala sam nesvjesno čekajući trenutke promjene i dobro znane riječi one uhu ugodne.
Zamišljam
Sama u svom svijetu maštanja svaku sekundu zamišljam življenje u svijetu bez predrasuda i ograda. Slobodnom duhu prostora želim dati i svake sekunde na ljubavi misliti, srcu na volju odabir pustiti i po danu među prolaznicima mjesečariti.
Ljuštura bez snova
Moja je duša skitnica pusta što visovima mladosti luta i klisurama uzbuđenja ponire, ognjišta ljubavi na uspomenama loži pepeo izgorjelih taloži i množi.
Konačište za požudu
Ekvinocij onog ljeta mjesec kao cekin žut zaklonjena uvala ,ti i ja. Cvrčak na visokom boru poznate arije izvodi skladane za ljubav i požudu.
Grofica sam
Kažu mi da grofica sam oni što stablo porodično slažu da žilama mojim plava krv teče ja znam samo da obični su mi dani da sanjarim ljubav svako veće.
Papratište
Odavno moje srce papratište je živo što svakojake emocije skriva. Duboko među raslinjem bola što nekontrolirano buja iza monsuna tuge živa ljubav lijeno gmiže, oskudna zagrljajima željna poljubaca otkupljuje godine gladne, potomci joj mahovine ne zaborava.