Na ulicama nepoznatih gradova, kao stari, isluženi, mornar koji traži sretnu luku pronalazim slike sretnih sjećanja
Arhiva > sumiko
Jednoga dana
Jednoga dana pretvoriću se u vjetar i živjeću iznad tvoga krova a ti ćeš biti sunce i grijaćeš me pogledom
Stare rane
Bilo je ljeto ili možda proljeće, više se ne mogu sjetiti, sreli smo se na nepoznatom mjestu i pričali dugo, dugo tražeći naša srca koje je ukralo vrijeme ta nevidljiva zvijer
Tiho pada snijeg
Tiho pada snijeg preko usnulih krovova Na srcu plavi led, a noge od olova I gdje da krenem sam u ovaj kasni sat Sve sam bitke dobio a izgubio rat
Sentimentalna pjesma
U ponoć će se poljubiti kazaljke i upaliti hiljade svijeća u znak sjećanja na snove koje smo zajedno sanjali Te dane, kada smo bili nedužni,
Bijele ceste
U starom parku još mirišu borovi i vjetar sanja u krošnjama breza Umornim drumovima došao sam iz zaboravljenih snova da ti kažem da te volim
U toj ulici sam se rodio
U toj ulici sam se rodio Jedne kasne jeseni One godine kad je ostarjela lipa prestala da cvjeta Dok još je spavao grad I opet bih se tamo vraćao Jer uvijek ponešto zaboravim Kad ti pričam o sebi…
Gdje idu usamljeni ljudi
U ranu zoru praćen tišinom ispisujem pjesme bez riječi i rime u kišnoj ulici nepoznatog grada i prkosim sjećanjima koja me vijekovima progone
Šapat usamljenih ljubavnika
Godine opasnog življenja razdvojile su naša srca Sve nijanse ljubavi i strasti koje smo uživali do posljednjeg daha leže u kutijama uspomena Naše misli imaju različte frekvencije, susreću se, ali se ne dodiruju Samo Mjesec, ta stara obješena svjetiljka, kao i prije hiljadu godina, osluškuje šapat usamljenih ljubavnika
