Jesen prosipa lišće po trotoarima
Arhiva > sumiko
Gdje idu usamljeni ljudi
U ranu zoru praćen tišinom ispisujem pjesme bez riječi i rime u kišnoj ulici nepoznatog grada i prkosim sjećanjima koja me vijekovima progone
Šapat usamljenih ljubavnika
Godine opasnog življenja razdvojile su naša srca Sve nijanse ljubavi i strasti koje smo uživali do posljednjeg daha leže u kutijama uspomena Naše misli imaju različte frekvencije, susreću se, ali se ne dodiruju Samo Mjesec, ta stara obješena svjetiljka, kao i prije hiljadu godina, osluškuje šapat usamljenih ljubavnika
Prah djetinjstva
U sjeni lipe, gdje smo nekad, dolazili na male noćne razgovore vrijeme je stalo kao balerina koja je zaboravila korake predstave
Koraci
Koraci koje čujem iz svoje samoće nisu tvoji To mladi ljubavnici koračaju jedni za drugim dodirujući se i zastajkujući pred izlozima Mjesec, stari noćnik, nebom gluhari rugajući se mojoj nesposobnosti da zaboravim razgovore o misteriji ljubavi kao što si ti Prepuštajući rješenje i trijumf drugima pomjerila si se u stranu dopuštajući sebi da budeš srećna
San ljetnje noći
U vreloj ljetnjoj noći hodam baščaršijskom kaldrmom zastajkujući pored ćepenaka sa kojih su kiše saprale
Predugo je čekala
Predugo je čekala da je ljubav pozove da je primi u svoje naručje da je okiti stihovima
Ti si spavala
Toga jutra kada sam napuštao grad koji je bio moj dom pratilo me do stanice nekoliko dobrih ljudi skrivajući nelagodnost zbog činjenice da su svjedoci moga izgnanstva