Noćnu tišinu razgoni glas mujezina i zriju bijele šljive Mjesec zalazi pa se vraća prohladan kao rastanak Suza koja visi na mom srcu kao rosa na trnu divlje ruže postaje sve starija I sve je više bola u njoj koji se ne može iskazati riječju Jedino šutnjom on se može naslutiti
Arhiva > sumiko
Nedopisana pjesma
U gluho doba noći bude me sjećanja na djetinjstvo koje miriše na jabuke što dozrijevaju u komšijskoj bašti
Još se nedam
Još, ponekad, prošetam, kroz polje makova, do male ulice na kraju grada i gledam kako, na staklu tvoga prozora, gasi se dan
Sasvim slučajno
Sasvim slučajno lutajući usamljenim putevima kroz mrak i hladnoću, utapajući se u krajolik, pjevao sam o tvom srcu
Kap po kap
Pokušaću da skupim hrabrost i napišem nešto o vremenu koje smo proveli zajedno, bez spominjanja imena i sažaljevanja
Ne odlazi iz ove pjesme
Ne odlazi iz ove pjesme ostani da zajedno krademo riječi iz neke daleke basne
Padaju teške kiše
Padaju teške kiše dok, sjedeći za starim prašnjavim stolom, posmatram tvoje fotografije pokušavajući da oživim dane sačuvane u pjesmama drugih ljudi
