Ako je istina da imamo samo jedan život, onda on niti počinje rođenjem niti završava posljednjim izdahom – znao je sada Erol Basta izranjajući iz sveprožimajuće svjetlosti u kojoj je lebdio čitavu vječnost… ili ipak samo četiri minute, koliko je dežurni liječnik ustvrdio da je pacijent bio klinički mrtav.

Toga je ponedjeljka gospodin Basta iz zgrade izašao u 6 i 35, baš kao i svakog radnog dana. Pozdravio je ljubazno susjedu Lang, koja u to vrijeme obično  izvlači svoj crveni pony bicikl iz podruma te odlazi svojim putem. Često bi joj pridržao ulazna vrata, a tako je bilo i ovaj put. Nije znao da gospođa Šlang, kako joj je u svojim mislima potajno tepao, o njemu razmišlja kao o Errolu Flynnu.

“Errol Flynn, uglađen i fin”, ponavljala bi Veronika Lang ovu rimu kao poskočicu, kada god bi pomislila na susjeda kojega susreće svakoga jutra u haustoru zgrade. Iako su se gđa. Lang i g. Basta ovako susretali već nekoliko godina, gđa. Šlang i g. Flynn se još nikada nisu zapravo sreli. Nikada, sve do toga jutra, kada je sunce izašlo u 5 i 44, a u 6 i 37 obasjalo potiljak sredovječnog čovjeka koji se iznenada srušio na tlo, unezvijereno lice žene koja mu je priskočila u pomoć te jedan u panici odbačen crveni pony.

Da je gđa. Lang znala da se srčani udari najčešće događaju ponedjeljkom i da je to nešto s čime se može računati, možda se ne bi toliko uznemirila. Možda bi ostala mirna, baš kao iskusni dežurni liječnik na Hitnoj, koji je rezignirano odložio neispijenu šalicu kave i požurio polako prema vozilu, gdje ga je već nestrpljivo čekao mladi tehničar.

Budući da je g. Basta bio samac, a gđa. Lang nije znala koga bi mogla obavijestiti o događaju, nekako joj je prirodno došlo da pođe za njim, noseći njegovu aktovku i kravatu, koju mu je sama skinula prije nego što je došla Hitna.

Jutro je bilo sve sunčanije i ljepše, ali ljudi koji su sjedili u čekaonici Hitne to nisu mogli primijetiti,  budući da su im glave bile zastrte tmurnim oblacima vlastitih strahova. Tako je u svoj kumulonimbus utonula i gđa. Lang. Zapravo, sada je bila samo Veronika,  Veronikica štoviše, jer u blizini smrti (ma čije bilo) ostajemo bez titula i naslova – ogoljeni, umanjeni i iskonski krhki.

Kada dijete pokriva svoje oči dlanovima kako bi se zaštitilo od neke opasnosti, ono uranja u svoju nevinost te biva obgrljeno nevidljivom zaštitom i utjehom. Međutim, kada to činimo kao odrasli ljudi, s dlanovima već punim dubokih i razgranatih linija naših iskustava, umjesto zaštite bivamo suočeni s vlastitim košmarima, a željena utjeha izmiče, kao da curi kroz nedovoljno stisnute prste. Čim se tako Veronika nagnula naprijed i spustila svoje lice u dlanove, počela je bespomoćno propadati u crnu rupu, istu onu koja se pred njom otvorila prije desetak godina.

Bio je lipanj, baš kao i sada. Dok je sa svojim Fordom stajala ispred spuštenog branika u hladu stoljetne lipe čekajući prolazak popodnevnog teretnog vlaka, Veronika je kroz otvoreni prozor upijala ugodan miris lipovog cvijeta. Sa smiješkom je u retrovizoru promatrala svoju uspavanu četverogodišnju Vilu Zvončicu i klokana Klokija u njezinu mekom naručju.

I kao što je zauvijek upamtila taj trenutak prije – trenutak ljubavi, mira i blagoslova u pogledu na usnulo dijete – Veroniku će zauvijek proganjati i onaj trenutak poslije, taj beskonačni trenutak užasa kada je u istom retrovizoru ugledala automobil koji se ne zaustavlja, već u punoj brzini nalijeće na njih te ih pribija uz vlak koji je upravo bio u prolazu. Onda ta strašna buka i lom, zlokobna škripa točkova teretnjaka pod kojima se zaglavio jedan stari Ford, neljudski krikovi žene, djeteta i slučajnih prolaznika, a zatim, nakon konačnog zaustavljanja, teška, olovna tišina, kao da se s tim vlakom odjednom zaustavio čitav svemir. Čak su i ptice sućutno umuknule, rijetki očevidci su zapanjeno stavili ruke na usta, a miris lipa preobrazio se u miris krvi.

Prikliještena i s volanom u prsima, lebdeći između svijesti i nesvijesti, grozničavo i bez uspjeha nastojeći okrenuti barem glavu prema svom djetetu, Veronika je neko vrijeme mogla samo užasnuto slušati tiho cviljenje koje je dopiralo odmah iza njenih leđa, a koje je zatim u jednom trenutku zauvijek utihnulo. Onda je i nju sa svih strana obuhvatio mrak i muk, u koji je zahvalno utonula kao u topli majčin zagrljaj.

U tom je zagrljaju Veronika provela sljedećih nekoliko mjeseci. Njezino je izmrcvareno tijelo putovalo amo-tamo, od operacijske dvorane do jedinice intenzivnog liječenja i nazad, da bi se naposljetku smirilo, pokrpano i zagipsano, u kutu bolničke sobe. Svi su je bezuspješno pokušavali dozvati u život: liječnici i sestre – medicinske, časne i biološke, prijatelji i znanci; pokojni roditelji, hobiti i olinjali plišani klokani.

A onda se jednoga dana pojavila ona, mala Vila Zvončica. Nosila je svoju najdražu svijetloplavu haljinicu sa čarobnim štapićem, istu onu po kojoj je i dobila svoj vilinski nadimak. Bila je mirna i sretna i s neizrecivom blagošću i ljubavlju promatrala je svoju izmučenu majku. Prvi puta nakon nesreće, Veronika je zaplakala. Suze su se izlijevale, a njezino se tijelo treslo od ganuća. Iako djevojčica ništa nije rekla, Veronika je razumjela što joj želi reći – znala je da mora živjeti dalje. I bilo je tako – disala je, srce je kucalo dalje, hodala je, radila, jela, spavala – i tako godinama.

“Doživjela si najgore što čovjek može doživjeti, više se nemaš čega bojati”, znali su joj poslije govoriti bliski ljudi, pokušavajući je ohrabriti za život. Međutim, to najgore se ponavljalo opet i opet u Veronikinim jezivim snovima, koje je obično nagoviještao mučni miris lipe. Mala Vila se utapa, Veronika mahnito pliva prema njoj, ali s užasom uviđa da pliva u mjestu, a malena pred njom nestaje u mutnoj vodi. Dijete se ubode na ružin trn, a onda iskrvari do smrti pred očima svoje izbezumljene majke, koja joj ne može pomoći jer su joj ruke vezane iza leđa. Njezina djevojčica visi s najviše grane stoljetne lipe, a onda pada na čelične oštrice u njezinu podnožju dok Veronika bespomoćno gleda, amputiranih nogu i ruku.

 

Kada se g. Flynn srušio pred njom, Veronika je u prvi mah užasnuto zastala. Tek kada se uvjerila da ima i ruke i noge, da nije prikliještena, amputirana niti vezana i da napokon može spasiti jedan život, ispustila je bicikl i požurila čovjeku pružiti prvu pomoć. Hajde, Erole, hajde, nemoj me sada ostaviti, šaptala je nervozno dok mu je energično masirala srce. Liječnici će kasnije reći da je njezina pravodobna reakcija bila presudna da on preživi.

„Gđo. Basta? Gđo. Basta?“

Tek kada joj je netko lagano prodrmao rame, Veronika se u čekaonici prenula iz misli i shvatila da se taj netko obraća njoj. Iz nekog razloga svi su tamo mislili da je ona njegova supruga, a ona nije imala snage proturječiti.

„Da?“

„Budite mirni, uspjeli smo ga vratiti. Stanje je i dalje ozbiljno, ali je ipak stabilno. Želite li ga vidjeti nakratko?“

„Želim.“

Veronika je ustala i pošla za liječnikom. Pet minuta, rekao joj je i ostavio je kraj njegova kreveta. Mirno je spavao. Prvi puta je pažljivije promotrila njegovo lice, koje joj se sada učinilo tako bliskim. Toliko bliskim, da mu je nježno položila dlan na čelo. Zapravo, nije mnogo znala o njemu – tek toliko da je dugo bio sam, baš kao i ona, te da je naizgled živio poput nje: sivo i mehanički.

Kada je dospio u tu iskričavu svjetlost, Erol Basta je poželio ostati tamo zauvijek. Plivao je u njoj, prevrtao se, radosno lebdio, lagan i lepršav, slobodan od svake boli i nelagode, straha i krivnje. Ni sam ne zna koliko je eona prošlo u toj nepomućenoj harmoniji, dok se pred njim nije ukazala ona, jedna mala vila, ljupka djevojčica u svijetloplavoj haljini koja ga je promatrala s neopisivom blagošću i ljubavlju. I iako nije ništa rekla, duboko ganut, Erol je razumio što je željela od njega.

Čelom mu je prostrujala ugodna toplina i on je polako otvorio oči. Ako je istina da imamo samo jedan život, bio je siguran sada, onda on niti počinje rođenjem niti završava posljednjim izdahom.

Začudo, nije bio iznenađen što je pored sebe ugledao Veroniku, niti što je njezina ruka bila položena na njegovu čelu. Samo je iznenađeno spoznao njezinu nevjerojatnu sličnost s onom djevojčicom koja ga je vratila u život. Zapanjeno je piljio u njezino lice koji trenutak, a onda je jednostavno prihvatio tu činjenicu kao nešto najnormalnije na svijetu. Osmjehnuo joj se kao Errol Flynn, doduše kao vrlo umorni Errol Flynn, koji je odmah potom ponovno utonuo u okrepljujući san.

Gledajući život koji je upravo spasila, Veronika je ćutila  da joj je vraćena davno izgubljena moć; osjećala se kao Samson, koji je odjednom spoznao da mu je kosa ponovno izrasla, kao i da je to kraj njegova filistejskoga ropstva.

„Pet minuta je prošlo“, šapnula joj je sestra koja je upravo ušla kako bi prozračila bolesničku sobu.

Iz bolničkoga parka kroz širom otvoreni prozor dolebdio je miris lipe, koji je ovoga puta nagovijestio samo zrelo i plodno ljeto.