PJESNIK I SMRT

 

Motiv smrti u poeziji I. G. Kovačića

 

 

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –

i kada se vrati, nek poravna trag.

 

 

Kao što je neodvojiva od života samoga, tako je smrt neodvojiva od poezije. Oduvijek su pjesnici nastojali proniknuti u misterij smrti, koji izmiče nama običnim smrtnicima. Smrt kao kraj ili kao novi početak; kao konačan usud ili beskonačna vječnost; smrt kao zarobljenost u mračnoj raki ili kao slatka sloboda od okova tijela; kao privremeni rastanak i ponovni sastanak – na ovaj ili onaj način smrti se u poeziji nastoji dati značenje i smisao. Bez svijesti o smrti i život je malen, i ljubav je ograničena, a poezija ostaje nedorečena.

Prvi svjetski rat

Ivan Goran Kovačić vrlo se rano suočava sa smrću u svom bliskom okruženju. Rođen 1913., rano je djetinjstvo proveo u ozračju Prvoga svjetskoga rata. Iako u njegovom rodnom Lukovdolu nije bilo izravnih ratnih zbivanja, vojnici koji su se vraćali s krvavih europskih bojišta donosili su strašne priče, stizale su službene vijesti o poginulima, a mnoge su kuće izgubile nekoga svoga. Dakle, čak i tako daleko iza prvih linija velike klaonice naroda lebdjela je smrt, podsjećajući žive na svoju sveprisutnost. Hipersenzibilna dječja duša morala je upiti ponešto iz te sveopće turobne atmosfere.

Smrti u obitelji

Ubrzo nakon rata, u obitelji dječaka zaredali su se tragični gubitci. Kad je imao tek 5 godina, izgubio je stariju sestru, a u osnovnoškolskoj je dobi izgubio malenu sestricu, koja nije napunila niti godinu dana. Njoj će, kao prerano sazreli šesnaestogodišnjak, posvetiti pjesmu napisanu na kajkavskom narječju, narječju svoga rodnog Gorskog kotara.

Ní ju bilo ni leto dan
Kada je vmrla.
i gdo bi zapamtil njeje ime,
i njeje lice,
i njeji smeh,
Da se ní njeja zibàča
Zibàla
Skupa z mojém srcém –
i popevàla:
imam sestro!
imam sestro!
imam sestro!…

(iz pjesme Sestrin grob, 1929.)

Pošast onoga doba, tuberkuloza, otrgla mu je oca kada je imao tek 10 godina. Osim praznine koja je ostala iza preminulih članova obitelji, dječaka će svakodnevno na smrt podsjećati pogled na seosko groblje, koje se nalazilo upravo nasuprot obiteljske kuće.

Pjesnik i smrt

Zbog svega navedenoga, mladomu će pjesniku smrt ostati referentna točka, kako u poeziji, tako i u životu, kojega će on doživljavati tek kao trenutak prolaznosti. Upravo zbog svijesti o smrti koja će nas naposljetku sve jednako zagrliti, izuzetno je osjetljiv na nejednakost i nepravdu te svojom književnošću uvijek stoji na strani obespravljenih i potlačenih. Riječi jesu snažne i moćne, ali svjestan je da one ne vrijede ako iza njih ne stoje djela – svoje riječi Goran potkrepljuje svojim životnim odabirima, a dodatno će ih potcrtati svojom ranom i tragičnom smrću.

Sami Goranovi pjesnički početci bit će obilježeni motivom smrti, što je vidljivo iz već spomenute pjesme Sestrin grob. Svojim će preminulim članovima obitelji pjesnik posvetiti više pjesama – Mrtvačko proljeće, Smrt vodenih cvijetova, Na grobek sestrici mojoj, Mak i ciklame, Balada, Moji spominki.

Čak i u svojoj pejzažnoj lirici, Goran ne može pobjeći od pomisli na smrt. Tako će u pejzaž njegova Lukovdola kao motiv ući i lukovdolsko groblje, koje je kao dječak gledao svaki dan s prozora svoje kuće,

Jesen, koju će drugi pjesnici ponekad vidjeti kao plodnu, mirisnu i punu boja, osamnaestogodišnji će Goran opjevati kao mračnu i zloslutnu, kao uvertiru u smrt:

…i sve je već mrtvo, samo jesen bređa

Povlači se maglom i ruje kao krt,

Od umora moja sagiblju se leđa –

Dok ulazi u me jesen kao smrt.

 

(iz pjesme Jesen u mojoj sobi, 1931.)

Drugi svjetski rat

Pjesma Noćni vlak, nastala na početku Drugoga svjetskoga rata, slikovita je metafora ratnih razaranja koja ovaj put nisu samo odjek s nekih dalekih bojišta – rat je sada ovdje, uvučeni smo u njegov vrtlog:

…Kroz noć sve brže tutnji crni vlak

Gazeći ljude, naselja, tjelesa

Kao sotona, bezuman i jak…

(iz pjesme Noćni vlak, 1942.)

Neposredan doživljaj razaranja i smrti neminovno utječe na Goranov pjesnički izraz. Njegova poezija postaje odraz mračne stvarnosti, a detalji koje njegova osjetljiva priroda uočava i poima unose u njegove pjesme atmosferu straha i strave. Smrt je sada nasilna i podrugljiva. Smrt oduzima dostojanstvo mrtvima, ali i živima, koji sudjeluju u njoj kao takvoj ili joj se nisu u stanju oduprijeti. Smrt je u ratu zapravo smrt ljudskosti, bezumno i slijepo poniranje u mračni bezdan ljudskoga bića.

Pjesma Leševi putuju (nastala 1942., a objavljena 1943.) Goranovo je suočavanje sa zločinom i nedvosmisleno zauzimanje pozicije u ratu koji bijesni – to je pozicija nedužne žrtve, ljudskosti i svjetla u sveopćem mraku. Kao pjesnik, tuđu bol i patnju osjeća kao svoju, pred njom ne može zatvoriti oči. Iako donekle crnohumorna, ova je pjesma jezivo svjedočanstvo zločina koji su se događali pod okriljem rata.

Leševi plove, njišu se i plove,

Zeleni, modri, teški, naduveni:

Krupnjaju, rastu, kao da se tove;

i onda stanu, tiho okupljeni

Kraj obale crne.

 

 

Jedan uz drugoga neoprezno zapne,

Poskoči naglo, ko od neke volje;

A gnjilo uho iznad vode napne,

Nad mukle vale što uz njih grgolje

Kraj obale crne…

(iz pjesme Leševi putuju, 1943.)

Poema Jama

Preplavljen dojmovima rata, Goran shvaća da poezija nije dovoljna da se suprotstavi bezumlju i zlu koje je zavladalo. Krajem 1942. godine, zajedno s Vladimirom Nazorom, odlazi u partizane. Ubrzo nakon odlaska iz Zagreba, u kojemu je dotad živio, piše svoje maestralno djelo, poemu Jama (dovršena 1943., a objavljena posmrtno 1944.), koju neki kritičari svrstavaju među najveća antiratna književna ostvarenja ne samo hrvatske, već i svjetske književnosti. Kao takva, Jama doživljava brojna izdanja, kako kod nas, tako i u svijetu. Svojim potresnim i upečatljivim slikama stradanja, Jama pronalazi put do srca ljudi različitih podneblja i jezika, jer progovara jezikom ljudskosti. Zanimljivo je da je francusko izdanje Jame ilustrirao Pablo Picasso, a Paul Éluard napisao je pjesmu Grob Gorana Kovačića, koja je ovomu izdanju poslužila umjesto predgovora.

Goranova zaokupljenost motivom smrti, kao i pobuna protiv nepravde i nasilja, u Jami doživljavaju svoju kulminaciju. Vodeći svog glavnog lika kroz minuciozni i naturalistički doživljaj mraka zločina pa sve do svjetla izbavljenja, Goran zapravo vodi čitatelja kroz mučninu i suze do konačne nade u pobjedu svjetla nad tminom, života nad smrću.

Zajecao sam i još i sad plačem

Jedino grlom, jer očiju nemam

Jedino srcem, jer su suze mačem

Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam

Zjenice da vas vidim i nemam moći,

A htio bih, tugo! – s vama u boj poći.

 

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem

Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim

Da sad tek živim, makar možda mrijem.

Svetu slobodu i osvetu slutim…

Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,

Ko narod silna, ko sunce visoka.

(iz poeme Jama, 1943.)

Osim općeljudske i antiratne poruke, poema čitatelju nudi katarzu i na sasvim osobnom planu – poziva ga da preispita svoj mrak i da se iz jame svojih mrtvih uvjerenja uzdigne na svjetlo spoznaje.

Goranov književni obračun sa zlom i zločinom dobiva jednu novu, mističnu dimenziju njegovom mučeničkom smrću. Ubijen je od četničke ruke 12. srpnja 1943. nedaleko Foče, a njegova je smrt, paradoksalno, njegovoj književnosti dala posebnu težinu i besmrtnost, kroz koju će pjesnik i dalje živjeti i govoriti svoju istinu generacijama koje dolaze.

Kao u poznatoj pjesmi A. B. Šimića, kojega je izuzetno cijenio, i u Goranu je smrt polako rasla, dok ga nije naprasno prorasla u tridesetoj godini. I dok njegov književni opus i dalje živi, posmrtni ostatci pjesnika počivaju na nepoznatom mjestu, stopljeni s prirodom, baš kako si je to on sam želio i zamislio u svojoj pjesmi.

 Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.

(1937.)

 

Literatura:

Kovačić, Ivan Goran. 1975. Novele, pjesme, eseji, kritike i feljtoni. Zora, Matica hrvatska (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti broj 135). Zagreb. Predgovor: Vlatko Pavletić

Filipović, Lucija. 2019. Smrt i vizualizacija u Jami Ivana Gorana Kovačića (diplomski rad). file:///C:/Users/User/Downloads/filipovic_l_0009063635.pdf

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1]Iz pjesme Moj grob (1937.)