Istaknuti pjesnik hrvatskog realizma i jedan od začetnika hrvatske književne moderne, Silvije Strahimir Kranjčević ulio je u svoju poeziju ponos i bunt senjskih uskoka, čiji je potomak bio. Jer “sputana je miso slobodnijeg maha”[1], a poezija je nebo u kojemu neometano širi krila.

.

Dječaštvo i mladost

                   .

U gradu bure i slavne povijesti rodio se 1865. godine Silvije Kranjčević kao prvo zajedničko, a ukupno treće dijete majke Marije i oca  Spiridiona (Špire). Ime Strahimir dodao si je sam, naknadno. U rodnom Senju završava pučku školu i gimnaziju. Međutim, zbog sukoba sa školskim vlastima i solidarnosti s nekima od nepravedno optuženih drugova, gotovo cijeli njegov razred odstupio je od ispita zrelosti. U svjedožbi tog završnog razreda iz 1883. godine stoji tako da je mladi Kranjčević bio vladanja “prikorna radi nepokornosti i osornosti“. Znajući okolnosti takvoga ponašanja, razvidno je da je već tada bio hrabar, pravdoljubiv i lojalan drug, spreman u ime svojih uvjerenja podnijeti osobnu žrtvu. Izostanak položene mature svakako je utjecao na njegov daljnji životni put, ali je u svakom slučaju potvrdio njegovu odlučnost da se pobuni i bori protiv nepravde, bez obzira na cijenu koju je za to potrebno platiti.
.

Dječaštvo i ranu mladost zasigurno mu je obilježila rana majčina smrt 1880. godine, kada je Silvije imao tek nepunih 15 godina. Prema riječima suvremenika i prijatelja, majku i sina vezala je posebna bliskost, koja se vjerojatno temeljila na sličnosti senzibiliteta. Majka Marija imala je bujnu i plodnu maštu, koju je umjela pretočiti u zanimljive i uzbudljive priče, a koje je mali Silvije upijao poput spužve. Možda je upravo to potaklo dječaka da svoje misli i osjećaje pretoči u pisanu riječ. Kako navodi Josip Pasarić u Viencu iz 1893. godine, u četvrtom razredu gimnazije napisao je Silvije svoju prvu poznatu pjesmu, nazvanu Oda Suncu. Pročitao ju je majci, svojoj najvećoj podršci i osobi od povjerenja, a onda su oboje plakali. Oboje duboko osjećajni, ovaj trenutak još ih je više zbližio, prije negoli ih njezina skorašnja smrt zauvijek ne razdvoji. Dvije pjesme, Sjeni majke i Klekoh tebi na grob, objavit će Kranjčević u svojoj prvoj zbirci Bugarkinje, kao posvetu svojoj nikad prežaljenoj majci.
.

Školovanje i karijera
.

 Buntovništvo u mladosti najavilo je Kranjčevićev turbulentan životni put. Bez položene mature, neka su mu vrata ostala zatvorena, a neka druga su se otvorila. Po završetku gimnazije pohađa predavanja u senjskoj bogosloviji, a krajem listopada 1883. godine, uz pomoć i zagovor biskupa Jurja Posilovića, odlazi u Rim kako bi studirao teologiju i postao svećenikom.

Sputana strogim pravilima i samostanskim rešetkama Vječnoga grada, njegova je duša patila za domovinom i slobodom. Boreći se između osjećaja dužnosti prema ljudima koji su mu omogućili školovanje i svoje duboke čežnje za povratkom u domovinu, u Rimu slučajno susreće biskupa Strossmayera. Blagi, očinski biskupov lik ohrabrio je mladog sjemeništarca da mu se povjeri. Ovaj mu govori da ne osjeća svećenićki poziv i da mu je želja vratiti se i služiti svojoj domovini. Biskup Strossmayer, taj veliki čovjek i mecena, shvaća unutarnju borbu mladoga čovjeka. “Pođite, sinko, i ne bojte se“, rekao mu je. “Ja volim da budete dobar svjetovnjak negol’ zao svećenik“. Za povratak u Hrvatsku pruža mu i moralnu i konkretnu podršku, u vidu preporuke za dr. Franju Račkoga, koji će mu u Zagrebu pomoći pri dolasku.

Kranjčevićeva molba Zemaljskoj vladi za ponovnim polaganjem mature odbijena je na zahtjev ravnatelja senjske gimnazije.

Uz novčanu pomoć biskupa J. J. Strossmayera, 1885. godine pohađa u Zagrebu praktični tečaj za zvanje učitelja u građanskim školama, a sljedeće godine počinje raditi kao učitelj – najprije volontira u senjskoj pučkoj školi, a zatim postaje učiteljem trgovačke škole u Mostaru. Odatle ubrzo biva premješten, “iz službenih obzira“, u trgovačku školu u Livnu. Međutim, ni ovdje ne pronalazi svoj mir – opet ga premještaju, ovaj put u Bijeljinu, da bi ga za nekoliko godina vratili natrag u Livno, ponovno “iz službenih obzira“. U pozadini ovakvoga obrazloženja premještaja leže politički razlozi. Naime, mladi je učitelj svojom iskrenošću i pravaškim opredjeljenjem navukao na sebe određeni broj moćnih neprijatelja, koji su se na ovaj način obračunavali s njim. Ipak, među učenicima je bio omiljen – osvajao ih je svojom vedrinom, srčanošću i duhovitošću.

1893. godine počinje raditi u Sarajevu, a sljedeće godine biva unaprijeđen i dobiva posao u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Ovdje radi kao suradnik redakcije časopisa za književnost i umjetnost “Nada”. Iako je službeni urednik Konstantin Kosta Herman, od 1895.-1903. časopis uređuje upravo Kranjčević. U sljedećih nekoliko godina, Kranjčević će u “Nadi” objaviti više svojih pjesama, pjesničkih proza, kritika i recenzija.

1904. godine dodijeljen mu je naslov profesora te je imenovan upraviteljem sarajevske trgovačke škole.
.

Put pjesnika
.

Ozbiljniji početak Kranjčevićeva književnog puta obilježila je njegova prva objavljena pjesma Zavjet, koju je napisao 1883. godine te objavio u pravaškom listu “Hrvatska vila”. Pjesnikov rodoljubni zanos potakle su tadašnje političke prilike u Hrvatskoj, a taj će zanos samo rasti i jačati dolaskom bana Khuena-Héderváryja  na vlast krajem te iste godine. Dosta godina kasnije, u jednom razgovoru s Viktorom Carom Eminom dok su šetali mirnom Opatijom, Kranjčević će ustvrditi da on tu ne bi mogao pjevati. “Meni se hoće, znaš, bure, nespokoja, nesklada…” Tek u buntu i borbi njegova je uskočka duša pronalazila motivaciju i pjesnički uzlet; tek u sputanosti njegova su se pjesnička krila širila svom žestinom. Khuenovska Hrvatska mladom je pjesniku stoga davala neiscrpnu inspiraciju i ustrajnost u borbi za pravdu i slobodu svoga naroda.

Tijekom šestomjesečnog boravka u Rimu napisao je dvije pjesme: Pozdrav i Senju-gradu, koje su objavljene u pravaškoj “Slobodi”, a u istom će časopisu kasnije objaviti i svoju prozu Prvi honorar.

Po povratku iz Rima, ostavši bez školovanja, posla i sredstava, boravi nekoliko mjeseci u Vrhovinama kod svoje tete, gdje se posvećuje pisanju i uređivanju svojih pjesama.

Pjesme su mu objavljene u četiri zbirke te u brojnim književnim časopisima, od kojih su najznačajniji već spomenuta “Nada” te “Vienac”.
.

Pjesničke zbirke
.

Prva zbirka Bugarkinje objavljena je 1885. godine u Senju. Na nagovor i dobronamjerni naputak suradnika i prijatelja, a kako bi izbjegao političku cenzuru, Kranjčević pribjegava auto-cenzuri te iz zbirke izostavlja pjesme koje smatra preizravnima i, u domoljubnom smislu, prežestokima. Najpoznatija pjesma koja stoga nije ušla u ovu zbirku je antologijska In tyrannos, pobuna protiv Khuenovske tiranije i ropstva u kojemu se koprcao hrvatski narod toga vremena. Ova oda slobodi i pobjedi nad tiranijom objavljena je u cijelosti posthumno, i to tek 1958. godine! Zanimljiva je i priča o posveti – svoju prvu zbirku Kranjčević najprije je htio posvetiti djevojci u koju je bio zaljubljen, ali brzo odustaje od toga i namjerava je posvetiti biskupu Strossmayeru, koji mu je puno pomogao u teškim trenutcima. Međutim, na taj bi način iznevjerio svoja pravaška uvjerenja. Zbog toga odlučuje posvetiti je Starčeviću, ali tomu se opet usprotivio izdavač zbirke. Naposljetku, Kranjčević piše posvetu “uspomeni neumrloga Augusta Šenoe“, koji mu je bio književni uzor.

Druga Kranjčevićeva zbirka su Izabrane pjesme, koja je izašla 1898. godine u Zagrebu, u nakladi Matice Hrvatske. Iza ovoga nepretencioznoga naslova skriva se, prema brojnim kritičarima i proučavateljima njegova djela, najznačajnija Kranjčevićeva zbirka, koja je pokazala svu veličinu i snagu njegova pjesničkoga genija.

Treća zbirka Trzaji izlazi 1902. godine u Donjoj Tuzli, a sam naslov daje naslutiti unutarnja previranja pjesnika, čiji se pjesnički zanos polako osipa, a pjesme više nemaju onu snagu i gustoću kao u prethodnoj zbirci. Ovo je ujedno i posljednja zbirka koja je objavljena za pjesnikova života.

Otprilike godinu dana nakon Kranjčevićeve smrti, Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu 1909. godine[2] posthumno objavljuje i četvrtu njegovu zbirku, nazvanu jednostavno Pjesme.
.

Pjesme ponosa i nade
.

 Kaže Ivo Frangeš da je Kranjčević nosio u sebi “buntovni nemir senjskog uskoka i blagost modernog intelektualca” te nastavlja:. “Bio se rodio da objavi mir svijetu, ali su ga nepravde života već u prvoj mladosti nagnale da na tirane trgne mač najplemenitije nacionalne i sveljudske retorike“[3]

Njegova poezija je refleksivna, ljubavna, socijalna i rodoljubna, a u svojim se pjesmama Kranjčević često služi religioznim i antičkim motivima. Ipak, najveći njegov žar osjeća se u pjesmama rodoljubne tematike, gdje se obračunava s tiranima koji tlače njegov ljubljeni hrvatski narod.  No njegova poezija zapravo nije nacionalno ograničena – ona je na strani svakog potlačenog čovjeka, svakog potlačenog naroda; ona predstavlja maloga čovjeka u srazu s kozmičkom nepravdom i daje mu nadu, ulijeva snagu i prkos za borbu  ̶  proriče konačnu slobodu.
.                                                                                                              .

…Oj, siđi majko, na taj narod moj

I na taj plačan zavičaj robova,

Ah, sini, sini zrako blagoslova –

Slobodo sveta – ja sam prorok tvoj!…

(iz pjesme “Na prvi susretaj“)
.

Pjesma In tyrannos Kranjčevićev je krik protiv khuenovskoga režima. Iako napisana 1884. godine, svjetlo dana ugledala je tek 1958. godine. Tada Khuena-Héderváryja više odavno nema, ali njezini stihovi svijetle kao univerzalna himna slobode i nade.
.

…Svezaste nam dušu – bar ste tako htjeli,

Mislili ste srcu srce otet pravo.

Ne ludujte, ljudi – tko slobodu želi

Željet će ju makar gladom očajavo!

A kad roblje kipi, tad ne znade straha,

Sputana je miso slobodnijeg maha!

…

Da, uzalud sve to – gdje da tama traje,

Kad već jedan tračak svjetla ju prorijedi;

Svezat će te jednog dana koračaje,

Ali sputan korak za tri druga vrijedi.

Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti;

Okovi su krila da se brže leti!…

(iz pjesme “In tyrannos“)
.

Vjerojatno najznačajnija Kranjčevićeva rodoljubna pjesma, a svakako i jedna od najljepših hrvatskih rodoljubnih pjesama uopće, pjesma je Moj dom, u kojoj izražava svoju ljubav i ushićenje domovinom, ali ujedno i bol i sjetu zbog teških prilika u kojima se nalazi:
.

…Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,

I … gutam svoju bol…
.

…I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Njen rug je i moj rug;

Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,

I ne vraćaju dug…

(iz pjesme “Moj dom“)
.

Unatoč nabijenoj nacionalnoj tematici, iz Kranjčevićeve poezije isijava kozmopolitizam i ljubav prema čovjeku samomu. Pjesnik osjeća krhkost pojedinca u odnosu na svijet; njegovu malenkost u odnosu na veličinu i beskraj svemira. Ovi motivi najbolje se oslikavaju u refleksivnoj pjesmi Misao svijeta, također jednoj od najznačajnijih Kranjčevićevih pjesama.
.

…Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,

Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.

Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,

Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama…

(iz pjesme “Misao svijeta“)
.

Iz velikoga opusa pjesnika (preko 400 pjesama) teško je izdvojiti sve pjesme koje su pronašle svoj put do srca čitatelja i kritičara. Mojsije, Gospodskomu Kastoru, Heronejski lav, Eli! Eli! Lama azavtani?! – tek su neke od blistavih, antologijskih pjesama koje su Kranjčevića svrstale među najveće hrvatske pjesnike svih vremena. Iako obilježene vremenom i prilikama u kojima su nastale, ove pjesme su u mnogočemu aktualne i danas, i kao takve željno iščekuju susret sa suvremenim čitateljem.
.

Bolest i rani odlazak
.

U pozadini svoga građanskog života i pjesničkoga stvaranja, Kranjčević je dugi niz godina vodio jednu tešku životnu bitku – onu sa zloćudnom bolešću. Prvi simptomi bolesti javili su se prije njegove tridesete godine, da bi ga, unatoč dugotrajnom liječenju, bolest naposljetku porazila 1908. godine, u 43. godini života. Iza sebe je ostavio suprugu i četverogodišnju kćer, ali i grandiozan pjesnički opus, koji će obilježiti razdoblje hrvatskog realizma i naznačiti početak književne moderne. Pokopan je u Sarajevu, koje ga je dostojno ispratilo.
.

…Tajna vilo, sfingo mramorova.

Nesvjesna, vjekovita silo.

I jedini suče od vjekova.

Pred kojim je sve jednako bilo.

Ne dam maha uzdahu ni suzi.

Kad mi pjesma do tebe se šeće —

–Zipko, grobe, zagrljeni druzi.

Ljudska suza rastavit vas neće!…

(iz pjesme “Smrti“)

.

Literatura:

Kranjčević, Silvije Strahimir. 1964. Pjesme; Pjesnička proza; Kritike; O sebi. Zora, Matica hrvatska (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti broj 60). Zagreb. Predgovor: Ivo Frangeš.

Jelčić, Dubravko. 2006. Silvije Strahimir Kranjčević (2. izdanje). Naklada Slap. Zagreb.

Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva (sastavio: Vlatko Pavletić). 1971. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb

[1]Iz pjesme In tyrannos (1884.)

[2]Zbirka je izašla u drugoj polovini 1909. godine, iako je na njoj navedena 1908. kao godina izdanja

[3]Iz Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga broj 60, Zagreb, 1964.