Njihovo poznanstvo nije dugo pripremano, a njihove su se biografije dotakle u prostor-vremenu tek na trenutak, u zagrebačkoj Kazališnoj kavani. Ipak, životi Tina Ujevića i Arsena Dedića, u umjetničkom i ljudskom smislu, isprepliću se kao promrzli prsti ljubavnika u hladnoj i mračnoj uličici svijeta.

 

U vinu je sveta iskra, a iz vina izlazi poezija, govorio bi Tin. Dok je tako 1955. godine na balkonu Kazališne kavane ispijao svoje nadahnuće, sluteći možda već tada svojim tankoćutnim bićem skori kraj, nije mogao znati da na njemu počivaju oči mladića koji će njegove stihove zagrliti svojom glazbom, i čije će ime jednoga dana, baš poput njegova, biti institucija za sebe.

 

“Imao sam tu sreću vidjeti Tina“, reći će kasnije Arsen u jednom intervjuu. Tada 17-godišnji gimnazijalac zauvijek je upamtio ovaj kratki susret, koji to zapravo i nije bio. Njihov će se pravi susret dogoditi tek nakon Tinove smrti, kroz izričaj Arsenova glazbenoga genija. Vrsni glazbenik, koji je ujedno i sam po svojoj vokaciji pjesnik, najbolje će osjetiti i glazbom dočarati atmosferu Tinovih antologijskih pjesama, među kojima su Zvijezde u visini, Notturno, Molitva iz tamnice, Igračka vjetrova i Uhapšen u svojoj magli.

 

Pjesma Odlazak (Tamo da putujem), koju kritičar Zlatko Gall u Arsenovoj biografiji ocjenjuje “najpoznatijom uglazbljenom poezijom u povijesti domaće glazbe”, objavljena je prvi put na čuvenoj Arsenovoj Rimskoj ploči iz 1979. godine. Stihovi čežnje za osjetilnim podražajima zavičaja u mediju se glazbe rastvaraju kao u najboljem vinu, pri čemu njihova esencija dobiva novu snagu i svojevrsnu ljekovitost. Suptilni, ali izražajem gromoviti glas Arsena Dedića nepogrešivo udara na najtanje žice svojih slušatelja navodeći ih da Tinovu čežnju i slutnju zavičaja duboko osjete kao svoju vlastitu. Zavičaj nije samo geografska odrednica; zavičaj je izvor, čijoj se čistoći i svježini želimo vratiti nakon duga putovanja; odlazak je zapravo povratak. Refren pjesme svojim je gostovanjem oplemenio i slavni talijanski kantautor i veliki Arsenov prijatelj, Sergio Endrigo. Pjesma Odlazak objavljena je i na Arsenovu albumu Pjevam pjesnike iz 1980. godine.

 

Odlazak

 

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

 

Uglazbljene Tinove pjesme Arsen je izvodio u gostionici Tip-Top, nekadašnjem Blatu. Ovo kultno mjesto na križanju Gundulićeve i Masarykove ulice u Zagrebu bilo je poznato kao okupljalište i utočište pjesnika i boema, a najpoznatiji među njima bio je upravo Tin Ujević, koji je ovdje provodio ugodne sate sa svojim prijateljima – uz poeziju, glazbu i, dakako, korčulansko vino. Jedan od prijatelja koji su imali tu čast sjediti i piti s Tinom bio je i Zvonimir Golob, poznati pjesnik i ujedno Arsenov kum. Nasuprot šanku, desno od ulaza, još i danas u Tip-Topu stoji velika Tinova fotografija, nastala ispred njegova ulaza: Tin je na odlasku, lijeva ruka mu je u džepu kaputa, a u desnoj drži torbu, u kojoj su možda njegovi neobjavljeni rukopisi ili knjige koje je toga dana posudio u knjižnici.

 

“Moja najveća ljubav je Tin Ujević” – ovako će u intervjuu za Nezavisne novine osamdesetih godina o Tinu emotivno reći Arsen, žaleći što ga nikada nije osobno upoznao, te dodajući: “Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957. godine, tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti”.

 

Međutim, Arsen je uvijek nekako svojim radom pratio projekte vezane uz uspomenu na Tina Ujevića. Scenski kolaž San i ludilo Gorana Matovića potresni je prikaz pjesnikove životne drame, a značajnu ulogu u njemu ima Arsen Dedić, Tinov skladatelj i interpret. U ovome hommageu velikom pjesniku, premijerno izvedenomu 1976. godine, Goran Matović recitira, a Arsen Dedić svira i pjeva Tinovu poeziju. U ovoj predstavi Tin Ujević živi novi život, a njegove pjesme moćno odzvanjaju već desetljećima kazališnoj publici diljem Hrvatske i inozemstva.

 

U monografiji San i ludilo, koja prati ovu predstavu, Arsen slikovito kaže kako je “godinama obilazio oko najdražeg mu Tina, kao oko svićarice”. Međutim, usudio se uglazbiti njegov Odlazak tek za desetu obljetnicu Tinove smrti. Te 1965. godine izveo ju je prvi put u već spomenutom Tip-Topu pred Tinovim prijateljima – Gustavom Krklecom, Vjekoslavom Majerom, Salihom Alićem, Zvonimirom Golobom i Berislavom Nikpaljem.

 

Sjetni zvuci Odlaska čine i glazbenu kulisu dokumentarnog filma Željka Senečića iz 2015. godine, nazvanoga jednostavno “Ujević”. Film donosi detalje pjesnikove biografije, a o Tinu govore njegovi poznanici i kritičari. Upravo Arsenova glazba je poveznica koja svojim instrumentalom prati priču od početka do kraja, da bi ju naposljetku zaokružio Arsenov sugestivni glas u poznatoj interpretaciji ove Tinove pjesme.

 

Kako je Arsen pratio Tina, tako je Tin pratio Arsena. Dan 17. kolovoza 2015. godine obilježila je tužna vijest o smrti legendarnog Arsena Dedića, koji je preminuo nakon teške bolesti u 78. godini života. Odlazak glazbenog velikana mediji su mahom popratili zvucima Odlaska, pjesme koju je kantautor uglazbio 10 godina nakon Tinove, a 50 godina prije svoje smrti. Tin je tako ispratio Arsena, ali možda ga je i dočekao, tko će znati; uz “blijesak slavna šestopera i miris (miris) kalopera“, dva su se pobratima u svemiru možda i susrela… i napokon srdačno zagrlila, baš kako su se zagrlili stihovi jednoga s glazbom drugoga, u hladnoj i mračnoj uličici svijeta.

 

 

Izvori:

 

Ujević, Tin. 1970. Pjesme i pjesničke proze. Zora, Matica hrvatska (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti br. 87). Zagreb.

Vinko Milat i dr. 1980. Tin Ujević i prijatelji u Tip-topu. Blato. Blato na Korčuli.

Ujević, Tin. 2007. San i ludilo: scenski portret. Fidipid, AGM. Zagreb

Gall, Zlatko. 2020. Arsen, čovjek kao on. Croatia Records. Zagreb

Senečić, Željko. “Ujević”, dokumentarni film. 2015. Prokura. Zagreb.

https://www.novilist.hr/scena/glazba/arsen-dedic-strah-je-postao-nase-redovito-stanje/