Najveća hrvatska pjesnikinja bila je najveća i u svojoj ljubavi i u svojoj boli, koja je od ljubavi neodvojiva. Jer “bol je dio njen, posječena lastavica, suza što glinu mekša, vrutak tajni.”[1]

 

Djetinjstvo i mladost

Vesna Parun (10. travnja 1922.- 25. listopada 2010.) rođena je na otoku Zlarinu kod Šibenika. Osnovnu školu završila je na Visu, gimnaziju u Šibeniku i Splitu, a tijekom školovanja isticala se svojom darovitošću i odličnim ocjenama. Iako djetinjstvo i mladost pamti po oskudici i teškim životnim uvjetima, boje, mirisi i zvukovi mediteranskoga podneblja zauvijek će obilježiti buduću pjesnikinju, koja će ove motive često koristiti u svojim upečatljivim pjesničkim slikama. Iako će većinu svoga odrasloga života provesti odvojena od mora, njezini će stihovi i dalje odisati Mediteranom; u njima će žuboriti more i mirisati sol, borovi i smilje njezina zavičaja.

Studij, rat, bolest, zrelost

Nakon završetka gimnazije 1940. godine, Vesna Parun odlazi u Zagreb, gdje upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu. Početkom rata prekida studij i bježi u Split, da bi se cijela obitelj 1942. godine vratila u Zagreb, točnije Sesvete, gdje joj je otac dobio namještenje. Vesnin brat odatle odlazi u partizane i ubrzo pogiba, što će na njezinoj tankoćutnoj duši zauvijek ostaviti neizbrisiv trag. Ovaj će gubitak utjecati na njezino sazrijevanje, ali i na njezinu poeziju, osobito prvu zbirku Zore i vihori. Po završetku rata upisuje na Filozofskom fakultetu čistu filozofiju, ali 1947. godine radi na pruzi Šamac – Sarajevo te teško obolijeva od tifusa, zbog čega na kraju studij nije završila. Nakon toga, uglavnom živi u Zagrebu, pišući svoju poeziju, prevodeći te aktivno sudjelujući na književnoj sceni tadašnje države. Šezdesetih godina živi u Bugarskoj, gdje se udala, a naposljetku i razvela te prošla niz neugodnosti uzrokovanih političkim progonom tadašnjeg bugarskog režima.

Vraća se u Zagreb, gdje živi u društvenom stanu u Badelovoj 15, u Dubravi, na periferiji grada, često bez struje i vode.

 

Ljubav i bol

Bezvremenski stihovi Vesne Parun često su nastajali iz ljubavi, od ljubavi ili nakon ljubavi, a u njima se ona hrabro otvarala te izlagala najranjiviji i najmekši dio sebe. Burna dugogodišnja veza s Bračaninom Pjerom Breškovićem, čija je, prema vlastitu priznanju, “robinja bila od svoje šesnaeste do trideset i treće godine”[2], kao i gubitak nerođenog djeteta iz te veze, zacijelo su najviše utjecali na njezino biće te na doživljaj ljubavi neodvojiv od patnje i bola.

…Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.

Umjesto naušnica nosit’ ćeš uteg bola,

djevojko, ako si život odabrala!…

(Djevičanstvo, zbirka Crna maslina, 1955.)

U svojoj dirljivoj intimnoj ispovijesti u knjizi Noć za pakost / Moj život u 40 vreća, pjesnikinja se prisjeća pobačaja, u ratno vrijeme ilegalnoga, kao trenutka u kojemu se “oprostila zauvijek s materinstvom”, a svoju možda najpoznatiju pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke opisuje kao “najtragičniju istinu svoga života”, čiji je naslov zapravo samooptužba zbog tog čina[3]. Iako je ta pjesma sama po sebi izuzetno sugestivna, topla i ganutljiva, životna priča koja stoji iza nje daje joj dodatnu težinu i vrijednost, pojašnjava podnijetu žrtvu.

 

Pjesništvo, književnost, život

“Stih je okrutan, njega se ne tiče jesi li mrtav ili živ, njemu je potrebna nečija ruka da ga zapiše, nečije stvaralačko biće da ga – maljem jezika – sačini ni iz čeg. Stihovi su monstrum koji se koristi energijom tvoje žive patnje, da bi održao u vještačkom životu svoj savršeno precizan složen mehanizam, pomoću kojega trijumfalno i bestidno oponaša smrtni čovjekov krik…” Ovako u svojoj memoarskoj prozi[4] progovara o poeziji Vesna Parun te usprkos patnji neumorno stvara i izlijeva svoje stihove, slaže svoje rime i daje novi život riječima. Objavila je više od 60 knjiga poezije i proze, a uprizorena su joj i četiri dramska djela. Svaka od tih knjiga obilježila je njezin pjesnički put, svaka je bitna za razvoj njezina pjesnička izraza. Od značajnijih zbirki ističu se Zore i vihori, Crna maslina, Koralj vraćen moru, Konjanik, Vidrama vjerna, Ukleti dažd i druge.

 

Zore i vihori (1947.)

Prva zbirka Vesne Parun, objavljena u žaru njezine tek propupale mladosti, a unatoč turobnom vremenu poraća, donijela je svježinu i novi moment na tadašnju književnu scenu te izazvala podijeljene reakcije javnosti. Žudnja za životom i oduševljenje ljepotom, spontanost i čulnost kao obilježja njezina izraza ponegdje su dočekani s oduševljenjem, a ponegdje “na nož”, sukobljeni s krutim normama i utučenošću poratnoga društva. Iako i sama pogođena gubitkom brata i psihozom ratnih godina, pjesnikinja u svojoj zbirci donosi slike rata lišene ideologija i mržnje – ona rat promatra dječjim očima, začuđeno i s nevjericom primjećujući otklon od ljepote i dobrote života kojima teži.

…Rastvorila je oči od straha tratinčica, jer nije izuo čizme mitraljezac.

Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti zapanjeno;

Neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću…

 

(Balada prevarenog cvijeća, 1947.)

Jedna od najzrelijih pjesama u zbirci je pjesma Mati čovjekova, koja donosi trenutak ogorčenosti i otkriva duboku ranu koja nadilazi nježne godine pjesnikinje.

…Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.

Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.

I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,

vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena…

(Mati čovjekova, 1947.)

 Rat i sve nedaće ipak ne mogu zaustaviti mladost i probuđenu ljubav – ljubav je izvor i pokretač, ljubav boli, ali ljubav i iscjeljuje. Stoga je jedna od glavnih tema zbirke ipak čista i nevina ljubav, zanos i strast za životom samim. Zora života, nasuprot vihorima.

…Tiha i prastara je ljubav, skrovito srce bilja,

treptavo more i mekan srh na vlatu.

Ljubav je blagoslov zemlje, zamišljena ptica,

večernji jablan, kudjelja na kolovratu.

 

 

 

 

 

Ona je njihala borce i sanjare,

uzbibala je ljude, njivu suncokreta.

Dala je zelen lišću i škrge ribama da dišu;

Ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta…

(Ljubav, 1947.)

Unatoč mogućim manjkavostima što se tiče stila i zrelosti, već ova prva mladenačka zbirka pokazat će raskošan vokabular i bogatstvo pjesničkoga izraza mlade pjesnikinje, koji će nagovijestiti njezin pjesnički put, kao i neke nove stvaralačke vrhunce.

Crna maslina (1955.)

Ako je zbirka Zore i vihori predstavljala pjesnički zamah i uzlet Vesne Parun, onda je Crna maslina kulminacija njezine pjesničke i ljudske zrelosti. Možda najbolja, a svakako jedna od najznačajnijih njezinih zbirki, Crna maslina donosi zrele i ponekad gorke plodove životnog iskustva, uspona i padova, što se sve odrazilo i na težini koja se očituje u stihovima. Stilski dotjeranija i promišljenija, a sadržajno gusta, ova zbirka otvara cijeli jedan složeni svijet senzibilne i senzualne žene koja voli, pati, preispituje se i luta između ljubavi i bola, ljubavnog zanosa i poniženja.

…Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer:

netko te je kradom sa obale zvao.

Spusti niz ramena pletenice. Potrči

otkrivena srca; ne boj se što drhtiš.

Potrči, potrči! Ne pitaj tko jeca,

ni tko u mraku prati tvoje korake.

(Djevičanstvo, 1955.)

Već spomenuta pjesma Ti koja imaš nevinije ruke ovoj zbirci daje poseban pečat, a čitatelja uvodi u atmosferu nesebične, nadzemaljske ljubavi koja ne traži ništa za sebe, osim mira i spoznaje da je voljeni u dobrim rukama, u rukama koje su nevinije, u zagrljaju koji hrabri srce. Upravo ta neostvarenost ovu ljubav čini besmrtnom, a neostvarene čežnje ostaju lebdjeti između potresnih stihova.

… Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi…

(Ti koja imaš nevinije ruke, 1955.)

Pjesme zreloga doba

 

Sazrijevajući kao osoba i kao žena, Vesna Parun sazrijeva i izgrađuje se kao pjesnikinja, a njezine su pjesme sve dublje i sugestivnije. Ljubav je u zenitu, ali ju prati i bol i strah. U ljubavi se izgara, a onda se ponovno i ponovno uzdiže iz tog pepela, samo kako bi se uletilo u neki novi plamen.

…Dopusti mi da ljubim tvoj svijet

onako kako ja hoću.

Pa neka je na kraju svega bol.

Pa neka je na kraju svega pustoš.

Moja pustoš bit će raskošna

od budne pjesme ženstva, ispjevane u slavu tijelu koje umire

i srcu što besmrtno je

kao stabljika agave na stijeni

izudaranoj pohotama mora.

Na stijeni: bijeloj dojki izronjenoj

iz tuge praoceana…

(Hodi, ljubavniče; zbirka Ropstvo, 1957.)

“Tako je otprilike završilo njeno žarko pjevanje ljubavi, sa zbirkom Ropstvo (1957.)”, reći će o Vesni Parun Nikola Milićević[5], nastavljajući da je do tada njezinu poeziju hranila snaga ljubavi, a da buduće zbirke donose osjećaj zamora i pustoši, pomirenost sa samoćom. Iako i dalje vrlo produktivna i u svom stvaralačkom žaru, pjesnikinja svoju poeziju ne gradi više na iskustvu ljubavi, već na sjećanju na ljubav – njezine su pjesme odraz prijašnjih iskustava, reminiscencije prošlih ljubavi, a njezina se ljubav u mudrost pretvorila, prelijeva se na sve koji pate, ona suosjeća i nudi toplinu i nadu.

...Dugo u nama živeći kao u kamenu

ljubav se u mudrost pretvorila zbog sjaja

izgubljenog sunca, zgaslog zla…

(Et inclinentur umbrae; zbirka Ti i nikad, 1959.)

Bolest i odlazak

 

Krhko zdravlje, teški životni uvjeti i neadekvatno liječenje doveli su do progresije bolesti, zbog koje  naposljetku odlazi 2000. godine u Stubičke toplice. Međutim, ono što je ona smatrala privremenim boravkom radi liječenja, postalo je njezinim doživotnim domom, gdje je i preminula 2010. godine. Prema vlastitoj želji, pokopana je u Grohotama, na otoku Šolti, odakle joj je bila majka. Iza Vesne Parun ostaje neprocjenjiv doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi, a svakome od nas brojni stihovi kao podsjetnik na ljubav i hrabrost jedne pjesnikinje u srazu sa hladnim svijetom.

…Anđeo vremena, anđeo ljeta

sred lokve mošta žalosnog čami.

Kud ću ovakva, s rukama djeteta,

po ovom zlu i ovoj tami?…

(Kud će ta djeca; zbirka Sto soneta, 1972.)

LITERATURA

Parun, Vesna. 1982. Izabrana djela. Nakladni zavod Matice hrvatske (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti broj 155). Zagreb. Predgovor: Nikola Milićević

Parun, Vesna. 2001. Noć za pakost / Moj život u 40 vreća. Matica hrvatska. Zagreb. Urednica: Jelena Hekman.

[1]Iz pjesme Ljubav (zbirka Zore i vihori, 1947.)

[2]Vesna Parun: Noć za pakost; str. 339; Zagreb, 2001.

[3]Vesna Parun: Noć za pakost; str. 339; Zagreb, 2001.

[4]Vesna Parun: Noć za pakost; Zagreb, 2001.

[5]Vesna Parun, Izabrana djela (5 stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 155.), predgovor Nikola Milićević