Ima u meni jedna pjesma prosta

što psuje poput neugodnog  gosta

ne znam otkud je došla , znam što smjera

oštricu pera u neukus tjera.

S pravom likuje ta pjesma prosta

(fino odgojenog) mene joj dosta

ja sam uz svijeću stvrdnutim voskom

prljao sjajne stihove  Bukowskom.

(Na riječima jaka)  pjesma prosta

tvrdi da je blato sve što mi osta

pa blatiti  mogu obraz svijeta

srcem mangupa i probisvijeta.

Čuči u meni jedna pjesma prosta

za život prosi , spava ispod mosta

možda još neke njenim putem odu

i neukus prekrstim u slobodu.