Ima dana
kada pogled
nebom luta
kada traži
nešto novo,
kada gleda
put do puta,
sa kojim bih
mogla poći
i pobjeći
kada nigdje
nikog nema,
bar u noći.
Ima dana
kad zakažu
osjećaji,
pa ti na um
nekad sleti
kao slika
zamagljena,
ustaljeni običaji.
Tad poželiš
da ti um tvoj
na tren bježi:
U visine…
U širine..
U daljine
da odleti.
Da bar kratko
sa tim b’jegom
nađeš negdje
nešto novo,
nešto slatko
iz divljine.
Ima dana
kad i t’jelo
želi spoznat
što je bijeg?
Dal’ je dalje
rosa ista,
voda čista,
b’jeli snijeg?
Pa otvorim
onda oči.
Gledam opet
tu sam, gdje sam,
gdje se ista
voda toči,
gdje me ista
kiša smoći,
gdje je san još
uvijek snen.
Pobjegla sam
umom svojim
bar na tren.
Al’ mi tada
istim šumom
suze stižu
k licu mom,
pa poželim
da se vratim
tamo gdje je
moj mi dom.
07/02/2022 at 6:04 am Permalink
Nostalgija za drugačijim, nepoznatim, ali i osjećaj prema svome snažno su naglašeni.
08/02/2022 at 9:28 am Permalink
E da, sigurnost doma je ono što uvijek sve rješava. Lijepo, pozdrav!
08/02/2022 at 10:49 am Permalink
Hvala vam, možda treba nekad i pokušat da znaš cijeniti ono što imaš.