Ima dana

Kad mi pogled

Nebom luta,

Kada traži

Nešto novo,

Kada gleda

Put do puta,

Sa kojim bih

Mogla poći

I pobjeći,

Kada nigdje

Nikog nema,

Bar u noći.

Ima dana

Kad zakažu

Osjećaji,

Pa ti na um

nekad sleti

kao slika

zamagljena,

ustaljeni

običaji.

Tad poželiš

Da ti um tvoj

Na tren bježi,

U visine

U širine,

U daljine

Da odleti.

Da bar kratko

Sa tim bjegom,

Nađeš negdje

Nešto novo,

Nešto slatko

Iz divljine.

Ima dana

Kad i tjelo

Želi spoznat

Što je bijeg.

Dal’ je dalje

Rosa ista,

Voda čista,

B’jeli snijeg?

Pa otvorim

Onda oči.

Gledam opet

Tu sam gdje sam.

Gdje se ista

Voda toči,

Gdje me ista

Kiša smoči,

Gdje je san još

Uvijek snen.

Pobjegla sam

Umom svojim

Bar na tren.

Al’ mi tada

Istim šumom

Suze stižu

Licu mom.

Opet želim

Da se vratim

Tamo gdje je

Moj mi dom.

Copyright    (c)    Đurđica Brčić, Osijek