– Draga, smiri se! Hajde da vidimo što te je udaljilo od mene. Pitaš kako sam te pronašao? Poludio bih da te nisam našao. Tražio bih te cijeli život, ali posrećilo mi se, evo me tu pored tebe… – umirujućim tonom pokušao je objasniti Mateo .
–Kako možeš biti tako licemjeran. Čemu, zar ti je već dosadila nova djevojka?-
-O čemu pričaš? Jesi li ti ona ista Nina koja me obožavala prije odlaska u Italiju, ona ista djevojka kojoj sam povjerio sve svoje osjećaje, prošlost i budućnost na dlanu.- Bio je zapanjen njezinim optužujućim riječima i odbojnim ponašanjem.
– Kada sam se vratila iz Italije, prva pomisao bio si ti. Odmah sam krenula put otoka. Možeš li zamisliti što sam osjećala kada sam vidjela kako ljubiš meni nepoznatu djevojku i nosiš ju u naručju u našu kuću. Tako si govorio, u našu kuću. Je li moglo biti gore. Što sam trebala učiniti nakon takve scene. Prošla sam to već jednom i vjeruj, dosta mi je…-Nina je gubila kontrolu.
Mateo je slušao ne trepnuvši, a nakon bujice izrečenog, osjeti olakšanje. -Draga moja, draga moja Nina. Nisam kriv. Ali jako mi je žao što si morala prolaziti pakao razočaranja. Uistinu, svatko bi tako reagirao. Zaljubili smo se na prvi pogled. Fatalno, bar što se mene tiče. Ali vrijeme, vrijeme nije bilo na našoj strani. U tom kratkom periodu poznavanja, zapravo upoznavanja, nismo imali vremena da proanaliziramo sve detalje svoje prošlosti i sadašnjosti.-
Nina je šutjela, slušala ga, a misli su joj se rojile i množile velikom brzinom. Duboko uzdahnu i shvati da se iskristalizirala jedna jasna misao… Vjerujem tom čovjeku, vjerujem tim usnama i očima.
Mateo je činio sve da kod nje osjeti vraćeno povjerenje, da prepozna na njenom licu ljubav i povjerenje. Izvadi novčanik i iz njega dvije fotografije. – Mila moja pogledaj, je li ovo djevojka koju si vidjela na terasi naše kuće?- zapita je Mateo.
Nina krajičkom oka pogleda fotografiju i prepoznala djevojku sa terase.
–Nina, ovo je moja sestrična Marijana, a ovo su moji i njeni pokojni roditelji. Samo ovu djevojku si mogla vidjeti u mom zagrljaju. Ona mi je poput sestre. Nakon smrti naših roditelja mi smo jedini krvni rod iz našeg obiteljskog stabla.

Nina ga je slušala i hvatala zrak. -Mateo, je li to istina ? Molim te, ne želim laži! Ne mogu više!
-Ljubavi, sve je istina. Znaš, poludio sam od brige ne znajući ništa o tebi od kada si otišla. Petra me izgrdila ni krivog-ni-dužnog. Nije htjela reći gdje si, krivila me da sam ugrozio i vaše odnose.
-Petri nisam ni rekla gdje sam , nisam željela da doznaš. –promucala je Nina.
–Bože, sve razumijem, ali ipak sam očekivao od naše veze puno više, izdizao sam naš odnos iznad svih viđenih. Povjerenje nije bilo upitno. Na kraju saznanje da ga nisi imala.- Mateo ju je promatrao prodornim pogledom .
–Nisam! Sada me je sram. –kratko odgovori Nina promuklim glasom, a onda osjeti snažnu bol. – Mateo, hitno me vozi u bolnicu. Uhvatila se za trbuh, bol nije prestajala. Iako su bolovi bili nepodnošljivi, prevladao je osjećaj olakšanja da je s bebom sve u redu. Osjećala je pomicanje u \”unutrašnjosti novog svijeta\”. Beba je neumorno udarala iznutra kao da da je željela poručiti tati i mami da se stišaju . Sjela je, hvatala zrak, preplašeni Mateo je brzo reagirao i odveo Ninu s puno pažnje do auta. Spustio naslon sjedala i tek onda mucajući izrekao. – Ti, ti si trudna…

Nastaviti će se…