Isprhnula sam iz svoje čahure
poput leptira dudovog svilca
i prsnula u kozmičku tamu
teturajući gravitacijskim poljem
nalik na Cruithne prolazeći
svoju zacrtanu potkovičastu orbitu.

Plutam putanjom poput satelita
sjećajući se vlastitog krvavog krika
koji je ostao u meni kao nijema bol
nakon zasljepljujućeg uranskog bljeska.

Oči su mi gnijezda umirućih meteora
što hvataju posljednji kopljasti sjaj
dok se u moje dlanove urezuje
sedam velikih užarenih ključeva
za odbraviti sedam udaljenih galaksija.

Nevidljive me neke sile zgušnjavaju
rađam se kao protozvijezda iz praha
otpuhana u međuzvjezdani prostor
i postajem bijeli patuljak u tmini.