Bijelim krilom anđele zakloni mi dušu
zakrili mi srce samotno što sniva
dok sjetni vjetri ponad krova pušu
i tama se spušta vrh zaspalih njiva.

Večeras odagnaj sve mi znane tuge
ja sam čovjek što vedrinu žudi
sve noći strašne samotne i duge
otkloni mi sjajnom zorom što se rudi.

Pusti da u šumu breza što se njišu
dalekih pređa osluškujem duše
dok široke grudi novom čežnjom dišu
i sjetni vjetar ponad krova puše.