O, Bilogoro, mili rodni kraju
gdje stara kuća djedova stoji;
varljivi san me od nje odvoji
već i kosti svih predaka znaju.
Ne bih gutala gorčinu pelina
kad prijatelj ga toči objeručke;
sve igre zakulisne i mučke
ni kiseli okus pljesniva vina.
Duša bi se napajala milinom
kad bih zajahala svoju Gidru
zablistala srećom i vedrinom.
Gledajući ranu zoru modru
dok zima kupa bregove bjelinom
čula bih riječ toplu i mudru.
11 komentara za "Bilogorski sonet"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.