U Gradu svjetlosti sam

ukrao jedan zrak sunca

i stavio ga u tvoju kosu

da osvijetli ovu sumornu jesen

koja miriše na kišu

Vjetar je sakupljao glasove

sastavljao od njih pjesmu

i raznosio je niz ulice mokre i puste

žaleći za djetinjstvom

dozivajući mladost

bježeći od starosti

Na nebu se klatio mjesec

ni crven, ni žut

pospani trubadur je

izgubio svoju mandolinu

i nije znao šta da radi

sa prstima pa je počeo

da slika

lađe koje na poludjelom moru

 sanjaju luku

Te noći sam bio kočijaš

iz neke stare priče

koji je bježeći od tuge

kroz tamu svog neobičnog srca

ostavio svoje godine

da spavaju u tvom oku

i tako pobjede vrijeme