U ediciji knjižare REDAK izašla je zbirka lirske proze “Na dah” hrvatske pjesnikinje Bobe Grljušić. Urednica knjige, profesorica Marija Juračić je napisala:

Poetski dah Bobe Grljušić

Kada sam počela čitati rukopis lirske proze „Na dah“ pjesnikinje Bobe Grljušić,  znala sam da u tom rukopisu neću tražiti samo lijepu refleksiju stvarnosti, emocija i impresija, već da će me riječi voditi mnogo dublje, tamo gdje se kriju svi uzroci našeg postojanja, postupaka i djelovanja. Bio je to dubok uron u ono ljudsko, skriveno koje se ne otkriva odjednom kao cjelina velike istine, nego polako, u detaljima kao djelić  čovječjeg bitka.

Roni se na dah. Tekstovi su kratki, nabijeni značenjem pa svojom esencijom ne odvlače pažnju na sporedno jer dah je kratak, a jedini pomoćni instrument je um ronioca.

Kada se roni na dah, skida se sa sebe svaki balast. Tako postupa i pjesnikinja. Ona uočava i prihvaća ono svakodnevno, ciklično, ono bogomdano, ali se time ne opterećuje; za izlazak Sunca ima divljenje, za kišu kišobran, za loše raspoloženje šminku za usne, za prolaznost prosijane uspomene. Prošlo je bilo i ne postoji više. No, ono ostavlja tragove na duši. Nameće se i nastoji oživjeti bol koju je u trenutku, dok je bilo nadmoćno, ukopalo duboko u određeni kvadrant čovječjeg uma.

„A kvalitetno sjećanje ne boli“ kaže pjesnikinja“,  i stoga ne tugujem, samo ovlaš prevučem prstom preko osjetilnog  ožiljka.“

/Važno je/

No, čovjek je čovjek, ne može uspomene jednostavno obrisati željom. Misli se nameću, vrište, traže svoje pravo na sjećanje. Autorica ih ne tjera silom, ne pokriva ih površnošću drugih misli. Ona primjenjuje poseban postupak; neagresivan, smislen i strpljiv. Prosijava ih kroz sito vremena i propušta one čiste i lake.

„Izrezala bih  je  kao da je nokat urastao u meso, kao nešto dosadno, uporno što smeta, nemilosrdna i bešćutna, a znam da nije ni jedno ni drugo. Možda bih trebala preodjenuti je, umiti  i posjesti nasuprot sebi da popričamo. Da joj  moje pametno ponudim kao zamjenu za njezino nepametno ili obrnuto. Tko će znati što je pošteno kad u isto vrijeme tužim i presuđujem.

S osjećajem krivnje i kajanja zbog primisli,  mirim se, šutim i grlim misao siroticu  kao majka udomiteljica i zaboravljam brzo i lako sebe majku – maćehu. Kako se mijenjam i kako ne znam točno što sam i ne znam točno što hoću …ili samo  neću da priznam stanje košmara u pozadini sive kuće,  takva slaba pribjegavam onome što slabi rade; nasrćem na slabije od sebe, na vlastito, na moje, na misao. Na to moje vjerno što me prati da se u meni  ugnijezdi kao u sigurno, da se zgrije, dok riječ ne ispili. Svojim da  je hranim i osnažim  za prvi let do drugog čovjeka i  ako uspije, njezin je svijet.“

/Misao/

 Autorica ne skuplja uspomene. Pušta ih da miruju. Obuzeta je sadašnjim i priznajem da nisam pročitala ništa što bi više živjelo sadašnjost od ovih kratkih lirskih proza. Sadašnje se gradi od trenutaka; zbijenih, kratkih, naoko nevažnih, a duboko značajnih jer oni su tkivo života. Te trenutke, ma koliko oni obični bili, autorica nastoji osvijestiti, oblači ih u smisao i u ono lirsko ruho koje će rečenici dati neobičnost, čudovitost, ali će ostati krajnje jasno i jednostavno.

Duboko zagledana u svoju nutrinu, autorica nije u stanju nirvane. Ona osjeća samoću i razočaranje, ljutnju i tugu, osjeća svoju nedorečenost, slabost koja ju nagovara na odustajanje. A onda u otrovu koji dušu truje, nalazi lijek za otrovanu dušu. Život boli jer prolazi, prolazno liječi jer je usvojen njegov trenutak. I mir se vraća tamo gdje bi nemir.

Kako bi odgovorila svojim nedoumicama, kolebanjima, pitanjima, autorica primjenjuje posebne postupke; strpljenje, promatranje, nenasrtanje, čekanje pravog trenutka. Jer sve što nema pravog odgovora, čeka svoj pravi trenutak. I u tom intermecu čekanja i odmaka od traženja, dobro se je prepustiti svakodnevnom; odložiti rubac na granu, zaokružiti okom livadu i uživati… uživati u svemu.

I male su obmane dozvoljene kako bi se igrom privida trenutak pretvorio u užitak. I voljeti sebe valja kako bi se ispunio život. A sjećanja? Njih treba očistiti da ne opterete, da izazovu samo radost. Pripadanje sebi znači slobodu pripadanja drugom biću.

„Sad nakon, snalazim se otvarajući oči, slušam kako se bjelasaju  osmijesi,  pronalazim  to moje, u njima skriveno nadahnuće.

Remarkov obelisk popriječen  u meni ne dopušta  glavi prema dolje. Stoga  moj hod gura ponos ispred sebe produžujući sate u kojima znam izmaštati prošle trenutke, sretna što pripadam sebi.

/Pripadanje sebi/

 Tko ovu knjigu pročita i tko osjeti njezinu bit, znat će joj se vraćati u onim danima nedoumice, samoće, preispitivanja, traganja za biti čovjekovom. Knjiga je to koja ne stari, koja  duši put pokazuje.

Prof. Marija Juračić