Kada sam počela čitati rukopis lirske proze „Na dah“ pjesnikinje Bobe Grljušić, znala sam da u tom rukopisu neću tražiti samo lijepu refleksiju stvarnosti, emocija i impresija, već da će me riječi voditi mnogo dublje, tamo gdje se kriju svi uzroci našeg postojanja, postupaka i djelovanja. Bio je to dubok uron u ono ljudsko, skriveno koje se ne otkriva odjednom kao cjelina velike istine, nego polako, u detaljima kao djelić čovječjeg bitka.
Roni se na dah. Tekstovi su kratki, nabijeni značenjem pa svojom esencijom ne odvlače pažnju na sporedno jer dah je kratak, a jedini pomoćni instrument je um ronioca.
Kada se roni na dah, skida se sa sebe svaki balast. Tako postupa i pjesnikinja. Ona uočava i prihvaća ono svakodnevno, ciklično, ono bogomdano, ali se time ne opterećuje; za izlazak Sunca ima divljenje, za kišu kišobran, za loše raspoloženje šminku za usne, za prolaznost prosijane uspomene. Prošlo je bilo i ne postoji više. No, ono ostavlja tragove na duši. Nameće se i nastoji oživjeti bol koju je u trenutku, dok je bilo nadmoćno, ukopalo duboko u određeni kvadrant čovječjeg uma.
„A kvalitetno sjećanje ne boli“ kaže pjesnikinja“, i stoga ne tugujem, samo ovlaš prevučem prstom preko osjetilnog ožiljka…
– Prof. Marija Juračić
Bilješka o autorici:
Boba Grljušić je rođena u Jablanici 1953. godine, a odrasla je u Vojvodini. Živi i djeluje u Podstrani.
23/10/2022 at 8:54 am Permalink
Čitala sam ovu izvanrednu zbirku. 🙂
23/10/2022 at 9:08 am Permalink
Sudeći po Bobinim pjesmama- super. 🙂
23/10/2022 at 7:42 pm Permalink
Lijepo rečeno o Bobinoj krasnoj poeziji!
24/10/2022 at 5:41 am Permalink
Bobina me je poezija osvojila na prvu. Njena k
zbirka zaslužuje ovakvu recenziju jer između korica se krije blago, sudim po svemu dosad pročitanom.