http://www.dogadaj.com/dogadaji/81490/izlozba-umjetnika-marina-bobana-i-pjesnikinje-nade-topic

Svjesna činjenice da je Ljepota samo ljudski umišljaj, nedefinirana fikcija, ipak je tražim u umjetnosti. Ne doživljavam je razumom, ni naučenim ukusom. Osjećam je kožom koja se naježi, a ispod nje počne pulsirati rijeka  zadivljenosti, ganutosti, ranjivosti.  Nešto iskonsko, nezadrživo i gotovo bolno preplavi tijelo koje se počne čudno ponašati; oko zasuzi, a riječi se spletu u čvor i šute.

 Ljepota je neosjetljiva  na  učene riječi koje pršte jalovinom,  jer ona  je naga, nesputana, iskrena duša čovjekova.

Poezija ima snagu riječima razgolititi tu dušu, uliti se u čitatelja načinom na koji je stvarana. Reagiramo  smijehom na smijeh, bolom na bol, skladom osjećaja na sklad izraza.

Ali kako naslikati dušu? Onu zgaženu, raspuknutu, izranjavanu dušu? Kako naslikati bol koju je život naplavio u teškim,  gustim  potezima, u bezobzirnom hodu samouništenja?  Kako nastaviti život u njegovoj gluhoj neosjetljivosti noseći živu ranu u prsima? Strašan je taj kontrast nastavljanja uobičajenih životnih ciklusa i osobnog, nenadoknadivog, bolnog  i konačnog  gubitka.

Na ovo pitanje odgovaraju slike Marina Bobana i stihovi pjesnikinje Nade Tadić:

zemlja se nije zaustavila

u svom jednoličnom okretanju

ptice su se lijeno prebacile

s jedne žice na drugu

kiša je oprala dvorište

od žutih mrlja jeseni

koja je tek počela

nitko nije rekao ništa…
(žene su plakale

muškarci stiskali usne)…

 

Motiv izložbe slika  slikara Marina Bobana i  pjesnikinje Nade Tadić  pod naslovom  xxxxxx je bol.  Ona strašna, razdiruća, iskonska  bol  koja ruši sve u što smo vjerovali, što smo kao iluziju života u sebi nosili.

I ta strašna bol postavlja ideju života na drugi način. Prisiljena je pronicati u bit stvari, u skriveni smisao postojanja. Prisiljena je motriti znakove, simbole, maglovite i nejasne nagovještaje.

Zato se na mnogim slikama Marina Bobana pojavljuje motiv oka. Nije to ono oko koje nas promatra iz ravnodušnih visina i mjeri naše grijehe, nego oko čovjeka koje motri te gluhe visine i pita; zašto?

„Bože, zašto si me ostavio? Zašto si mi srce ugasio? Zašto si rijeci tok na izvoru presušio?“

Impresionira slika br. 1  na kojoj se u zjenici oka zadržao slomljen, beskrajno tužan  lik mlade djevojke. Čini se da samo oko ne upija sliku. Ono je odašilje maglovitim, raskvašenim figurama koje stoje pred prazninom, sićušne, nestvarne i prolazne. U daljini nazire se grad, zarobljen u realitetu svakodnevnog.  Stihovi urezani u taj imaginarni pejzaž postaju njegov nedjeljivi dio, naglašavaju prazninu.

„Ljudi su omekšali pod rukom kao pastel.
Vrijeme je postalo pusto i beskonačno u svim nijansama žute.
Kuda s tom prazninom koja mi je ostavljena?“

Na ovaj upitni, beznadni  krik pjesnikinje, slikar odgovara dominantnim namazom žute boje.

Često se žuta boja javlja kao simbol ljudskog nadanja da nismo samo zrnce zvjezdane prašine, u pozadini njegovih slika, a ponekad kao obris Mjeseca, kao u slici br.2 .

Gavran simbolizira poovski dio duše slikara.  On stiže s hadskih noći, ali nema zlosutan značaj,  jer  zlo je već počinjeno, a on je samo vjesnik koji nosi misao da ništa gotovo nije, da se duše u ljubavi spojene ne mogu trajno rastaviti. Gavran  crnoga perja  odnosi duše na drugu stranu stvarnosti, ali i vraća utjehu. Kontrastira mu papagaj šarenih boja. Te šarene boje drže autora u bujici života. Drži se za njih okom, uhom, riječju, kako ne bi potonuo u besmisao, u nenadanje, kako ne bi povjerovao u bskrajnu prazninu žitka.

Pjesnikinja je napisala:

U bilježnicu s crtama i dalje upisujem svoje samoće.
Zemlja se nije zaustavila u svom jednoličnom okretanju.
Ptice su se lijeno prebacile s jedne žice na drugu.

 

Te oči na slikama nisu mrtve oči. One još nose žižu života, nose one djetinje radosti, plamen nade, iskru spoznaje, plemenitost ljubavi, dodir s drugog svijeta…  I srdžbu.

Središtem slike br. 3 dominira  oko plavo, ali okomito okrenuto na njega guta ga drugo, demonsko oko sužene zjenice kao u zmije i iz tog oka  teku crne suze prema gore i prema dolje.  Čini se da se čovjek nalazi u centru interesnih sfera neba i pakla. Na njegovim se plećima lome Dobro i Zlo. On ispašta, ne zbog vlastite krivice, nego zbog poretka stvari. Ne može okrenuti leđa, ne može izaći iz te surove igre, navući zavjesu…  Jednostavnim, a moćnim  pjesničkim izrazom pjesnikinja bilježi stanje duše:

Kiša pada iznutra i
ne možemo navući zavjese
preko očiju mokrog srca.

 

Čovjeku ne preostaje drugo nego živjeti. I nadati se. Prikupljati rijetke kapi blagosti, ushita i radosti življenja i te kapi pretvarati u slap kakav teče iz oka na slici br.4.

I onda kada sve izgubimo, teče nada. Negdje na obzorju pjevaju ptice sublimirane u njenoj žutoj boji.  Oštar, okomit rez preko zjenice odvaja dva svijeta, onaj stvaran u kojem smo mnogo puta umrli  postavši sjena i onaj imaginaran u koji polažemo sve svoje nade.  Zato ono oko na slikama Marina Bobana neprekidno raste, kao da ono što u njega stane određuje njegovu dimenziju.

Stihovi pjesnikinje postali su tkivo slike, srasli su s njezinom bojom i svijetom.

Snažna je ekspresija ovih stihova. Sve  prolazi pored čovjeka, a on može samo bespomoćno promatrati.

“ptice su se lijeno prebacile

s jedne žice na drugu”

Gledajući sav taj duhovni svijet koji objedinjuje lice i naličje bitka, pogled zastaje na autoportretu autora, akrilu na lesonitu.

Na slici, za razliku od drugih slika, nema tog sveprisutnog oka kojim se upija slika okoline i prodire u onostrano. Ljudski lik, blago pognut, uronio je u dubinu svoga bića, u stanje između snova i strahova. Njegov je životni dah negdje drugdje, a ovo što promatramo je sjena. Odraz duše. Ispred njega je gol pejzaž, stablo koje ne lista, stvarnost, a s druge strane nade procvjetao je cvijet koji čeka ponovni susret.

Ova je izložba spontani spoj slike i stiha, a izvorni  joj je motiv gubitak  najdražih.  Pjesnikinja je  spoznala  smrt i spoznala je prolaznost.  Njeno pero ga struže sa srca i poklanja ljudima koji su trpjeli.  Stihovi pod jedinstvenim nazivom Preskočeni pejzaž nižu se kao dani, kao misli, sive i teške misli od kojih su neke našle svoje prirodno mjesto na  Bobanovim slikama.

“Teža sam od drugih

Za cijelu jednu budućnost

Koja je preskočena

Jer da bih te vidjela

Moram prvo nestati…”

Bol zbog rastanka blaži se spoznajom da je smrt opća pojava, tajanstvena, nedokučiva, ali postoji nada da se tamo negdje iza zavjese stvara život u kojem se draga bića opet susreću. Ova izložba obogatila je moju dušu nezaboravnim umjetničkim doživljajem i zarezala u njoj svoj trag.

Prof. Marija Juračić