Miruje more u očima tvojim.
Samo na tren
ponekad zaiskri zrno soli,
tek toliko da sjeti
koliko u njemu još ima boli.
Bure i vali odjednom su stali,
čini se kao da je bonaca.
Otkucava vrijeme oseke, plime.
Mjesečina samo kad se upali
zavrišti tišina
tajnom iz dubina.
I opet zaroniš u svoju tamu
gdje krhotine davnih brodoloma leže
nasukane na oštre hridi,
a sidro ih čvrsto za bezdan veže
gdje više se nitko ne usudi ući,
gdje nitko ne vidi.
Miruje more,
u oči tvoje sva blagost se slila
dok varljiva nada na pučini drijema.
Ali u tebi
još krici se bore.
Negdje, u daljini, prenuo se vjetar.
Nevera se sprema…
9 komentara za "Bonaca"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.