U neprekidnoj borbi
Boreći se sama sa sobom
Uvijek izgubim bitku,
Uvijek me pobijedi
Ono “nešto” u meni
Pa me kasnije pika
Po savjesti
Remeti mi snove.
Hoda za mnom poput sjene
Upirući prstom u propuštenu priliku.

I unatoč godinama
Nikako da naučim
Svaki se puta spotaknem
U ono “ali” što stoji na mom putu.
Ponekada posrnem
I padnem preko njega
Pa mi se ponovo pridići
Pričinja teže nego pasti.

Tada se sjetim svojih stihova
Davno zapisanih
Na papiru već požutjelom od godina
I samotnih dana provedenih na polici.

“Ponekada duša vrišti nijemim krikom
Vapaj je zatomljen od umora
Nitko ne čuje, nitko se ne obazire
Da se i ona odmoriti mora.

Crna tama predugih noći
Kao da se u dan pretoči.
Odustani, ženo, od tuge i plača
Budi danas i od sebe jača !”