Datiranje vedskih tekstova

 

 

Prije nego li se bacimo na predstavljanje samih božanstava, potrebna je kratka uvodna riječ o Vedama kao svetim tekstovima. Prvo što trebate znati jest to da su „Vede“ ogroman korpus tekstova koji je kontinuirano nastajao u razdoblju od otprilike 1000 godina (indolozi obično procjenjuju da je građa cjelokupnog vedskog korpusa tekstova mogla nastati u razdoblju od otprilike 1500. do 500. godine godine prije Krista). Kao takvi, ovi tekstovi sadrže mnoge slojeve različite starine, te se zbog toga panteon vedskih božanstava kroza same „Vede“ radikalno mijenja.

Podjela vedskog korpusa

 

Vedski korpus sastoji se od četiriju Veda. Prva i najstarija Veda, Rgveda, sadrži drevnu obrednu poeziju. Druga Veda, Samaveda, sadrži zbirku tekstova za obredno pjevanje. Jađurveda se sastoji od obrednih izreka koje su se izgovarale uz različite obredne radnje. Atharvaveda, najmlađa od svih Veda, sadrži magijske formule i izreke te napjeve za kućne obrede.

Svaka od četiriju Veda  se dijeli na svojevrsne sekcije: samhite (zbirke pjesnički oblikovanih svetih izreka), brahmane (tumačenja svetih izreka), aranjake (proto-filozofske komentare te tumačenja rituala i vjerovanja) i upanišade (komentare i filozofske rasprave o vjerskim pitanjima).

Ovdje ću nastojati predstaviti prvenstveno najvažnija božanstva iz najranijeg razdoblja vedske književnosti, tj. iz rgvedske religijske pjesničke zbirke po imenu Rksamhita. Zatim ću, vrlo sažeto, tek natuknuti način na koji se panteon mijenjao u kasnijim vedskim zbirkama obrednih komentara (brahmanama) i proto-filozofskim vedskim tekstovima (aranjakama i upanišadima), sve do razvoja indijske misli u klasični hinduizam.

                                                                                                                     Foto: Wikimedia Commons

 

Bogovi drevne Rksamhite

 

Božanski panteon u drevnoj Rksamhiti, zbirci religijske i mitološke poezije koja se smatra najstarijim dijelom Veda, iznimno je mnogobrojan i razgranat. Međutim, rgvedski Indijci nisu bili politeisti u klasičnom smislu, već se njihova varijanta politeizma naziva henoteizmom, što znači da najraniji sloj Veda ne priznaje jednog vrhovnog boga s mnoštvom manjih bogova, već su vedski svećenici u trenu zazivanja svakog pojedinog božanstva upravo njega smatrali najvažnijom i vrhovnom silom. Drugim riječima, status “vrhovnog boga” u Vedama je bio promjenjiv, ovisno o potrebi i prigodi.

Vedski panteon ugrubo je moguće podijeliti na dvije kategorije. Prva skupina besmrtnika, koja nam je u ovim tekstovima predstavljena, naziva se devama, tj. “nebesnicima”. Ovo su besmrtnici uz koje se obično vežu klasično pozitivni božanski epiteti, te deve predstavljaju božanstva u najklasičnijem smislu. Druga vrsta vedskih besmrtnika nazivaju se asure, a oni su tijekom razvitka vedskog korpusa promijenili svoj status od božanskih sila do utjelovljenja sila zla. Međutim, neki od najvažnijih vedskih božanstava nazivaju se asurama, a ne devama, no svejedno ih se visoko cijeni i štuje, što govori u prilog tezi da su besmrtnici asure bili okarakterizirani kao demoni tek u kasnijim slojevima Rksamhite.

Tradicionalno se smatra da vedski panteon sadrži 33 glavna božanstva, no taj broj u samim tekstovima zna varirati. Zanimljivo je istaknuti da većina vedskih bogova predstavlja utjelovljenje neke prirodne sile ili povoljne vrline koju je potrebno štovati.

Dyaus Pitr

Jedan od ranijih “vrhovnih” bogova Rksamhite jest nebesnik po imenu Dyaus Pitr (u prijevodu: Otac Nebo), koji dolazi u paru sa svojom božanskom suprugom Prthvi (tj. Zemljom). I po nazivlju i po ulozi u panteonu, Dyaus Pitra je moguće poistovjetiti s grčkim Zeus Paterom i rimskim Jupiterom.

Međutim, izgleda da Nebeski Otac u vedskom panteonu nije dugo vremena uživao ugled vrhovnog nebesnika. U Rksamhiti se od svih bogova najviše spominje i slavi jedno drugo božanstvo, koje je s vremenom počelo uživati neprikosnoven ugled. Radi se o bogu Indri, koji ujedno objedinjuje nekoliko božanskih funkcija.

Foto: Wikipedia

Indra

Indra je  bog gromovnik (sličan Thoru) i bog ratnik. Indra se, za razliku od mnogih drugih vedskih božanstava, koja se opisuju gotovo kao prirodne sile, zamišlja u humanoidnoj formi. Indra je posebno životan i svojim karakterom, jer opisuje ga se kao neustrašivog ratnika sa smrtonosnim oružjem vađrom, koji polazi u boj napojen stimulativnim svetim pićem po imenu  soma, te satire vojske neprijatelja u prah.

Mnoge mitske borbe s demonima i neprijateljskim vojskama pripisuju se upravo Indri, no jedan je mit vezan uz ovo božanstvo važniji od svih ostalih. U tom mitu strašni zmaj/zmija po imenu Vrtra (u prijevodu Zapreka) zarobio je svjetske vode unutar velike planine omotavši se oko nje svojim zmijolikim  tijelom, tako da vode ne mogu teći svijetom. Indra, u maniri grčkog Herkulesa, ubija strašnog zmaja i komada njegovo tijelo, pritom oslobađajući vode iz planine, te donoseći cijelom svijetu prosperitet i obilje i osiguravajući ljudima vodu i hranu za njihovu stoku. Štoviše, svjetske vode u ovom se mitu često uspoređuju s kravljim mlijekom, što ukazuje na veliko značenje ovog mita za pretežno stočarsko društvo ariyske Indije.

 

Agni

 

Silno popularan i zanimljiv vedski bog zove se Agni, što u doslovnom prijevodu znači Oganj. Drugim riječima, Agni je bog zamišljen kao personificirani žrtveni i obredni plamen. Njegovo mjesto u panteonu je jedinstveno jer on ima ulogu glasnika bogova. Vedski svećenici u obredima su prinosili darove bogovima u obliku žrtva paljenica predajući prinos obrednoj vatri. Tako je bog Oganj svojim dimom prenosio svećeničke darove i zazive do nebesnika. Time se i samog Agnija počelo zamišljati kao vrhovnog svećenika samih bogova.

Međutim, Agni u širem smislu nije predstavljao samo obrednu vatru, već su drevni Indijci smatrali da se vatra nalazi u Suncu i Mjesecu, u živim bićima (u obliku životne energije), kao i u hrani te čak i u vodi. Tako je Agni na neki način sveprožimajuće božanstvo od kojeg u velikoj mjeri zavisi cijeli svijet.

Soma

 

Već smo spomenuli da se Indra volio opijati svetim pićem po imenu soma. Međutim, sada treba spomenuti i da vedski panteon poznaje i boga Somu, koji je zapravo personificirano sveto piće vedskih Indijaca. Soma se smatrala najsavršenijim obrednim prinosom, a vedski pjesnici nalazili su inspiraciju za svoja metafizička viđenja božanske istine upravo inspirirani djelovanjem ovog napitka. Međutim, do danas se još sa sigurnošću ne zna od čega se ovo stimulativno i neopojno piće zapravo pripremalo. Zna se samo da se soma dobivala od grmolike biljke koja se tiještila pomoću obrednog kamenja. Na taj način dobivena tekućina imala je svojstva “čišćenja i bistrenja uma”. A kad smo već kod tiještenja – čak se i kamenje za tiještenje some štovalo poput božanstava, jer je bilo u neposrednom kontaktu s najsvetijim od svih pića.

Djelovanje pića some opisuje se kao “dobra/prihvatljiva opijenost” (sumada) i to u oštroj opoziciji s pijanstvom od alkohola, koje se naziva “lošom opijenošću” (durmada). Međutim, indolozi se danas slažu da soma uopće nije imala opojna svojstva, već je najvjerojatnije bila stimulativan učinak, možda sličan čaju ili kavi. U kasnijim napjevima, boga Somu se, uz vezu sa svetim pićem, počelo dovoditi i u vezu s Mjesecom.

 

Varuna i ostali Aditye

 

Varuna je jedan od asura. On je čuvar prirodnog poretka koji se naziva rta, no ujedno je i božanstvo voda. Varuna je bog kojeg su se Indijci bojali i pokušavali ga umilostiviti, jer je on poput sveznajućeg suca bio svevideć, te je pratio i kažnjavao prekršitelje prirodnog poretka vezujući ih svojim “omčama” (moguće da su omče bile metafora za razne prirodne nedaće poput bolesti i slično).

Osim što se Varuna ubraja među asure, ranije bogove velike stvaralačke moći koji su u kasnijim slojevima Rksamhite postali demonizirani, Varuna spada i među skupinu bogova koji se nazivaju Adityama, tj. sinovima božice Aditi. Aditye su zanimljiva kategorija vedskih božanstava, jer neki od njih predstavljaju utjelovljenje pozitivnih osobina. Tako je Varuna utjelovljeni prirodni poredak, Mitra je bog poštivanja ugovora, Aryaman je bog gostoprimstva, a Bhaga je bog darivatelj.

 

Ostala vedska božanstva

 

U nastavku ću nabrojati još neka od zanimljivih vedskih božanstava koja se u samim tekstovima ne pojavljuju često kao do sad nabrojani bogovi, no svejedno su važni pripadnici panteona.

Božica Ušas božanstvo je zore i uz nju se vežu neke od lirskijih himni Rksamhite. Zamišlja ju se kao lijepu i mladu nebesnicu, a njezina je funkcija svakog jutra iznova buditi život na Zemlji.

Božicu Ušas u zoru prati nekoliko nebeskih konjanika. To su bogovi Ašvini, koji možda predstavljaju personificirane oblake. U svakom slučaju, povezuje ih se s domenama liječništva i istine.

Solarno božanstvo Vede zove se Surya, a jedan aspekt Surye naziva se Savitr, tj. Bodritelj – zato jer Sunce “pobuđuje i bodri” život da nikne iz zemlje, kao i živa bića da počnu sa svojim svakodnevnim aktivnostima. Ponekad se Surya i Savitr štuju kao zasebna božanstva.

Bog Pušan spominje se kao čuvar stoke i staza, Maruti su bogovi vjetra koji obično polaze u boj s Indrom. Kao bog vjetra navodi se i Vaju, “Puhač”. Bog Parđanya još je jedan bog gromovnik, a etimološki i ikonološki je poistovjetljiv sa slavenskim gromovnikom Perunom.

Jama je vedski bog smrti. Vedski Indijci, za razliku od kasnijih hinduista, nisu poznavali koncept reinkarnacije, pa je božanstvo koje je upravljalo svijetom mrtvih za njih imalo veću važnost.

Vede poznaju i jedno omanje božanstvo po imenu Rudra. Ovo je opasno božanstvo koje se poistovjećuje sa šumskim putevima, te ga je, kao i sva opasna božanstva potrebno udobrostiviti. Ovo su vedski Indijci nastojali postići nadijevajući opasnom Rudri ime Šiva, tj. “Blagi”. Ovo je minorno božanstvo tako, spletom okolnosti, kasnije postalo jedno od tri najveća hinduistička božanstva – bog uništenja Šiva.

 

Evolucija vedskih bogova

 

Kao što vidite iz dosadašnjeg opisa, vedski panteon čini popriličan broj vrlo osebujnih božanstava (od kojih sam mogao spomenuti samo neke), koja su obično utjelovljenja prirodnih sila ili osobina. Tako najraniji sloj vedskog korpusa, sloj samhita, zapravo po naravi vjerovanja poprilično animistički (a neki bi zbog toga rekli i – primitivan).

Međutim, u daljnjem razvoju vedske duhovnosti prevladala je tendencija koja je potisnula ovaj animistički politeizam u korist jedne apstraktne duhovnosti koja je bila na tragu metafizičke filozofije. Tako zadnji sloj Veda, poznat pod nazivom upanišad, iznosi viđenje prema kojem cijeli svemir prožima bezlični i bezgranični božanski princip kojeg se naziva brahmanom. Brahman je nešto poput “kozmičke duše”, a u opoziciji s ovim pojmom je pojam atman, individualna duša svakog čovjeka. Duhovnom disciplinom moguće je postići ponovno stapanje individualne duše, atmana, s univerzalnom kozmičkom dušom, brahmanom, iz koje je sve i poteklo. Tako dolazi do duhovnog oslobođenja i napuštanja spona materijalnog svijeta.

Upanišadi su presudno utjecali na kasniji razvoj indijske filozofije, kao i na pojavu buddhizma. Međutim, iz ranijih vedskih vjerovanja razvio se hinduizam, čiji su najvažniji sveti tekstovi epovi Mahabharata i Ramayana. U hinduizmu, koji također poznaje silno puno božanstava, glavni su bogovi Višnu, Brahma, Šiva, Rama i Kršna. Vedski bogovi (poput, primjerice, Idre i Varune) također se povremeno pojavljuju u hinduističkim tekstovima, no u ovom su im novom svjetonazoru dodijeljene uloge manjih i sporednih božanstava, iako su neka od njih poslužila kao inspiracija za konstruiranje bogova novog panteona (primjerice, Rudra koji postaje Šiva).