BORIS KVATERNIK

NIKOLA ŠOP, BALKANSKI PJESNIK KOJI JE OPJEVAO SVEMIRSKA ISTRAŽIVANJA
.

Svemu izgubljenom ili propuštenom ljepota je trajna, jer je satkana od vječne nedostižnosti.
Nikola Šop

                                                                   …

Neki dan čovječanstvo je vidjelo prvu fotografiju crne rupe u središtu naše galaksije i tim su se događajem svemirska istraživanja opet vratila u modu. No kad se govori o temama, kao što su ljudsko pokoravanje svemirskih prostranstava, teško da bi ičija prvotna asocijacija bila – pjesništvo.

Danas ćemo to pokušati bar donekle promijeniti, jer želim vam napisati nekoliko svojih dojmova o pjesniku Nikoli Šopu koji je bio, vjerojatno, prvi kreativni um na Balkanu čija se misao vinula do kozmičkih prostranstava, svemirskih letjelica i dalekih galaksija.
.

 Pjesnik Nikola Šop
.

Čovjek zvan Nikola Šop rodio se 1904. u Jajcu, a umro je 1982. u Zagrebu. Neki ga smatraju pretežno bosanskim, a drugi pretežno hrvatskim pjesnikom, no mi se na tome nećemo zadržavati jer takve rasprave nikad nisu plodne ni konstruktivne za samo pjesništvo. Za potrebe ovog teksta ograničit ću se na određivanje Šopa balkanskim pjesnikom. Primijetit ću samo kako je svakom pjesniku nesumnjiva potvrda o važnosti vlastitog djela ta, kad ga razne nacije počnu svojatati kao pripadnika svoje sredine, u nadi da će tako i same postati “važnije”.

Šop je za svog života objavio osam zbirki poezije, no trebalo mu je dosta dugo dok nije raskrstio s mnogim tradicionalnim i stereotipnim impresionističkim pjesničkim elementima te dok njegovo pjesništvo nije izraslo u nešto unikatno i u kontekstu europskog pjesništva.

Ovaj razvojni put Šopove poezije posebno je zanimljivo pratiti, jer u njemu se u logičnom slijedu uočavaju sve ambiciozniji,  originalni i  sveobuhvatni pjesnički motivi koji izrastaju jedni iz drugih. Tako se Šopovo pjesništvo može ugrubo podijeliti u nekoliko faza različite važnosti za sam Šopov opus.
.

Prva faza: S jedne strane tradicija, a s druge unutrašnji život predmeta
.

 Prva faza njegovog pjesništva mogla bi se uvjetno nazvati tradicionalnom, jer u njoj se Šop, osim povremeno i suzdržano, uglavnom nije isticao među svojim suvremenicima, već je pisao u skladu s (neradikalnom) pjesničkom estetikom s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Tako Šop u ovoj fazi piše o selu, pijetlovima, obrtnicima, gradskim zakutcima i slično, uglavnom se povodeći za sanjivom i melankoličnom atmosferom i motivima.
Sam tradicionalistički motivski repertoar, međutim, iako podosta neoriginalan, nije ono od čega ova faza Šopovog stvaralaštva najviše pati, već je to sama izvedba. U skladu s tradicionalističkim pristupom poeziji, Šop je u ovoj fazi inzistirao i na upotrebljavanju rimovanog stiha, no izgleda da za rimovanje ili nije bio baš vrhunski nadaren, ili jednostavno nije imao “strpljenja” za traženje primjerenih riječi, već je rimu jednostavno “odrađivao”, smatrajući je neizostavnom, no zamornom stavkom svake pjesme. Kako god bilo, počesto se u njegovim stihovima iz razdoblja prije završetka II. svjetskog rata uočavaju tehničke nesavršenosti poput klimavih rima ili pak narušenog ritma već i tako ritmički sumnjivih uradaka. S obzirom da je ova Šopova pjesnička faza bila najduža, moguće je da upravo zbog ovakvih tehničkih nesavršenosti njegova kasnija poezija nije prečesto obrađivana na sveučilišnim studijima, već je Šop uglavnom samo uzgredno spominjan.
Ipak, prva Šopova stvaralačka faza nije bez svojih posebitosti. Već i ovdje povremeno nam se u stihovima ukazuje Šopov interes za transcendentalno pjesništvo iako je ova intencija tu bila još duboko zakopana ispod slojeva tradicionalizma. No zanimljivo je vidjeti kako se Šop u ovoj fazi odnosi, recimo, prema svakodnevnim predmetima. O njima on piše na način kao da su oni živi i kao da i predmeti, poput čovjeka, posjeduju neku unutarnju supstanciju, svrhu, srž i samosvijest. Dakako, na ovaj način Šop, povremeno pjevajući iz duševne perspektive kakvog predmeta, zapravo predočava svoje unutarnje stanje.
Zanimljivo je zamijetiti ovu tendenciju prelaženja granica između vanjskog i unutarnjeg čovjekovog svijeta, budući da će ona u kasnijim njegovim fazama samo rasti.

.

Isus i Šop zajedno čitaju novine
.

 U svojoj prvoj fazi Šop je imao i ciklus pjesama posvećenih Isusu, a one su zanimljive zbog Šopovog poprilično originalnog pristupa temi. Šop je, zapravo, za nekih šezdeset godina “preduhitrio” pjevačicu Joan Osborne, postavivši isto pitanje kao i ona: “What if God was one of us?” Tako je Šopov Isus nešto poput običnog, prosječnog čovjeka koji se čudi modernom svijetu. Isus sa Šopom luta gradom, posjećuje kavane i čita novine skidajući svoju aureolu poput šešira. Pritom se čudi i nerijetko ljuti zbog ljudske pokvarenosti i gluposti, tim više nalikujući na kakvog ujaka u posjetu nego li na sina Božjeg koji se spustio na Zemlju. Ovakva je obrada teme o Isusu svojedobno pomalo uzrujala određene Šopove suvremenike, no Šop je i ovdje, opisujući Isusa u svijetu, zapravo pisao o umjetnikovoj otuđenosti od modernog života ističući njegovu transcendentalnu prirodu koja kao da se počovječila, a time i okamenila.
.

Druga faza: Osvajanje svemira
.

Šop se u svojoj tradicionalnijoj pjesničkoj fazi zadržao poprilično dugo – sve do završetka II. svjetskog rata. Nakon toga, njegovo je pjesništvo doživjelo naglu evoluciju. Već u najranijoj Šopovoj fazi može se osjetiti kako pjesnik traži vlastiti originalni poetski izraz i kako se upinje prekoračiti motivske okove koje mu nameće svakodnevica i njegovo vlastito ograničeno tijelo. Tako on već tada transcendira svakodnevicu pišući o unutrašnjem životu stvari i o transcendentalnoj figuri “prizemljenog” Isusa koji je u njegovoj poeziji “zapeo” negdje na granici između ljudskog i božanskog. Pritom se u nekoliko starijih uradaka odvažuje na pisanje transcendentalnih pjesničkih sanjarija: “Sanjači” i “Vunena pastorala”, te pjesničke proze “Predavanje o dimovima”. U ovim uradcima pjesnik opisuje putovanja u daleke, naoko beskrajne predjele uma, van ljudskog uobičajenog iskustva, istražujući ekspanziju vlastitih misli i mašte, što je uvod za njegovu iduću pjesničku fazu koju je posvetio čovjekovom istraživanju beskrajnih prostranstava svemira.

Šop je, izgleda, oduvijek bio vizionar koji je, prije svega, žudio za izricanjem onog dalekog i nedohvatnog. Ubrzano povećavanje interesa za istraživanje svemira i osvajanje Mjeseca, koje se osjećalo već 50-ih i 60-ih godina, dalo mu je novu vizionarsku misiju – zamisliti čovjeka izmaknutog sa Zemlje i postavljenog u beskonačnost navodno “osvojivog” svemira.

Iako su prvi ljudi sletjeli na Mjesec tek 1969. godine, Šop je već u svojim zbirkama Kućice u svemiru (1957.) i Astralije (1961.) zorno zamišljao ekspanziju čovječanstva u nebo i naseljavanje svemirskih prostranstava. Ove zbirke prijeloman su moment njegove poezije. U njima nema više ničega od tradicionalnih motiva, a rimovani stih ustupa mjesto potpuno slobodnom izrazu.

U Šopovim svemirskim poemama narativnost je mnogo češća te Šop više pripovijeda o unutarnjim stanjima ljudi u svemiru nego li što o njima pjeva, gotovo kao da je zaključio da je samo kozmičko okružje dovoljno transcendentalno i poetsko da bi se na njima temeljile njegove nove pjesme. I zapravo je u pravu, jer ovi su radovi prave eksplozije originalnosti, proroštva i vizionarstva.

Šop opisuje ljude u borbi s bestežinskim stanjem, suočene s konceptom beskraja. Njegovi pjesnički protagonisti žive u letjelicama i “svemirskim kućicama”, no u njima više ne vrijede Zemaljski poredak i međuodnosi. U svemiru sve prožima relativnost i općost, pa tako i same stvari gube svoju prizemnu dimenziju i, van dohvata gravitacije, postaju nepodobne da bi bile bilo čije vlasništvo.

Šopovi astronauti istovremeno su prožeti čežnjom za povratkom u poznati okvir zemaljskog svijeta, no nešto ih vuče u nepoznato, kamo još nisu spremni kročiti sve dok i sami ne postanu transcendentalna bića podobna za nastanjivanje svemira. U ovim pjesmama gotovo da se osjeća i prisutnost nekih drugih “nadbića” koja su se već prilagodila sveobuhvatnosti i beskonačnosti svemira te žive prilagođeni astralnom životu, pa je moguće da je Šop već u svojoj poeziji pokušao aktualizirati i temu izvanzemaljskog života, dakako, na čisto pjesnički način.
.

(Iz djela “Kućice u svemiru”)
.

Kućice u svemiru i prozori.
Jezivo li je sa njih pogledati u dubine u bezdan.
Otvori vrata.
Usudi se sići s praga svog i susjednoj otići kućici,
ljuljajuć se po praznini.
Za tobom ne ostaju stope, nema ničijih tragova.
.
Svemirsko smještanje.
Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno o drugo.
Brid o brid.
O što sad objesiti drage slike sa zemlje.
Uspomene.
Ne postoji zid.
.

Ovdje se traže stvari druge građe,
ne one zemaljske, male, zastarjele.
Traže se stvari s drugom točkom ravnoteže.
Stvari bestežinske, nesvojinske.
I skladne, koje ne bježe.
.

U povodu sto desete obljetnice rođenja pjesnika Nikole Šopa, Nikola Šimić Tonin piše: „U lijepome drevnom starohrvatskom kraljevskom bosanskome, iako je mnogima u ovo sada vrijeme, ovo „bosansko”, tek kućna adresa s upitnim kućnim brojem, neupitnome staro-gradu na pletenicama slapova Plive, gradu Jajcu, na kojega polažu pravo sva tri naroda, zagranično i granično, kao i na toliko toga u ovoj zemlji ratova i krvi, ljubavi i mržnji, u kojoj se onom silinom voljelo, jednako tom silinom mrzilo, rodio Šop Nikola, 1904. godine. U tom gradu upijao je prve riječi, zvukove, boje, lica sudbine, susjede dolaznike, susjede odlaznike, preko životnih livada s one strane ruba dana, s one strane ruba noći, zvan ustima radoznalosti, bosonog za tom slućenom ljepotom svijeta bez granica i ograničenja ne pitajući za cijenu ljepote i sreće.“
.

Iz djela “Svemirski pohodi”)
.

Sad nova će bića doći u posjet prvi
Obličja neviđena, al’ ipak svako znano
Idu oni, il’ zamahuju. Idu. Idu.
Gosti nedohodi, nedozvani.
Idu s govorom nepojamnim, s riječju neglasitom.
Idu s darovima zvonkim, ako ste moćni
da im čujete nutrinu što o svoje
središte odzvanja.
.

Treća faza: Svemir geometrije
.
Nakon što se iz unutrašnjosti opredmećenih stvari Šop vinuo u svemirska prostranstva, postavio je sam sebi pitanje o tome kuda li se još može vinuti njegova poezija. Nije li svemir konačna i nepremostiva granica? Bar za Šopa, nije. Jer on je iza ovog našeg empirijskog svemira naslutio jedan drugi još transcendentniji svemir – prostor čiste i apstraktne geometrije.
Tako se u posljednjoj fazi svoga pjesništva odao umnim pohodima u svijet geometrijskih pravilnosti, gdje također iza svakog zakutka leži jezovita i nespoznatljiva beskonačnost prostora.
Šop je u ovoj fazi opjevao najpravilnija geometrijska tijela, kuglu i kocku zamišljajući pjesnički subjekt koji istražuje njihove divovske i apstraktne plohe kao što se istražuju neki daleki i apstraktni prostorni predjeli. Našavši se suočen s krajnjom neomeđenošću i esencijalnom prazninom geometrijskih prostora, dosegnuo je krajnji obod vlastite misli, pomirujući se s ljudskom nedoraslošću suočavanja s apsolutom i beskonačnošću.
.
Iz zbirke pjesama “Osvajanje kocke”
.

 

Kako je to užasna istina,
svaki predmet nastaje
zgusnućem prostora
Bio sam najprije užasnut prolazeći
kraj tog okomitog prostora kocke.
.
Tako nešto osjeća penjač.
Tako sam i ja osjećao onu istu vrtoglavicu
premda podamnom nije bilo
nikakve dubine
a još manje kakva bezdana.
.

[Kocka je,] sada sam to osjetio,
nastala na varavi način.
Oduzimanjem beskrajnosti
odlamanjem prostora i sve više i više
dok ne počne odjednom postanak kocke.
.

Zaključak
.

Šopovo je djelo, osobito od druge faze njegova stvaranja, prožeto izrazitim vizionarstvom koje je, možda, još i danas ispred svoga vremena. Istovremeno jasan i maksimalno apstraktan, ovaj se mali čovjek u svojoj poeziji odlučio ogledati s beskrajem. Do danas se u balkanskoj poeziji nije pojavio nitko tko bi mu bio nalik po pjesničkom pristupu i originalnosti njegove vizije, što je trajni testament veličini Šopovog duha koji je dotjerao pjesničku imaginaciju do samog ruba ostvarive ljudske misli.
Šop je time postao i ostao obavezna literatura za sve domaće “kozmonaute misli”.