“Ti i tvoj muž kao da nemate nikakvih briga, nikada se ne svađate…”Zatekao me je ovaj komentar, tako da sam ostala bez riječi.

Pogledala sam svoju sugovornicu i postavila joj pitanje :”Zašto bi se mi morali svađati, unatoč brigama?

Pogledala me je iznenađeno.

“Pa pitam, ne čujem da galamite!”

“Zašto bi galamili?” Ja ionako čitam sa usana, pa povišen ton kod mene ne igra preveliku ulogu.

Često me takvi ljudi zbune. Koja je njihova definicija braka? Možda je: svađa, maltretiranje, zlostavljanje, nerazumijevanje, ponižavanje… Sve negativno što normalan čovjek ne želi u svom braku i životu. Možda je dotična navikla na to u svom braku, pa joj je ovako nešto novina… Kako god, pokušala sam joj na svoj način objasniti moje viđenje braka -zajedničkog suživota, koji se ne svodi na to da žena drži četiri zida kuće, dok muškarac to iskorištava maltretirajući je, pun alkoholnih para koje mu udaraju u glavu.

“Brak nije samo potpis kod matičara ili u crkvi. Brak je zajednica između muškarca i žene(moje uvjerenje),savez ispunjen poštovanjem, ljubavlju i uzajamnim razumijevanjem. Brak se ne temelji na sebičnosti, svađi, odvojenim sobama i razdvojenom životu.

Suživot u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, je ono najvažnije. Ako smo se voljeli, podupirali u dobru i dok smo bili mladi i zdravi, što nas treba spriječiti da tako nastavimo i sada, kada smo ušli u te neke godine pune raznih bolesti i pomanjkanja snage. Mi svoje brige riješimo dogovorom. Svađati se možemo i u tišini, ali samo na kratko, onako iz ljubavi i dosade. Svoje probleme držimo iza svojih vrata jer smo se uvjerili da je to najbolje. A ako nekome smeta naša tišina, mir, osmjeh na licu, neka okrene glavu na drugu stranu, jer nama je brak svetinja…”