Slučajno je čula razgovor. Govorili su o njoj. Šanse su joj nikakve. Eto, čak ni u teoriji njihove procjene ne nude povoljan rezultat. Osjećala se kao neka promjenljiva krivulja koja se koleba bez svoje kostante. Nije imala slamku za koju bi se očajnički uhvatila. Bila je poražena, ali nikome nije pokazala da zna istinu o sebi.

Glumila je optimizam i bezbrižnost. Kad već svi tako dobro glumom žele da je zavaraju i ona će nastaviti s tom predstavom. Da nije postojala mogućnost tragičnog svršetka, bila bi to dobra komedija. Nitko nije imao hrabrosti da joj kaže istinu, a ona je znala da je i najgora istina bolja od najljepše laži.

Onda su uslijedili dani koji su sličili na rat, ustvari to jeste bio rat. Ona je isukala svoj mač hrabrosti i uporno sjekla jednu po jednu glavu svom neprijatelju. Ali ni on nije odstupao ni za pedalj, već je dobivao nove glave i palacao otrovnim jezicima. Taj nezvani gost se udomaćio pa ga nije mogla nikako istjerati. Nožem su ga iskasapili, ali nisu bili sigurni da su ga dotukli. U pomoć je pritekla kemoterapija koja je kružila krvotokom i na svom dugom putovanju ubijala sve pred sobom. Rušila je žestoko i sve štitove koji su štitili da se nezvani gost ne razbaškari.

Pristizalo je proljeće i svojim rukama bojilo sve pred sobom noseći svoje opojne mirise. Ostajala je nijema pred njegovom ljepotom, po prvi put nije se radovala trešnjinom cvijetu. Posustajala je pred svojim gostom, ali se nije predavala. Iz ogledala je gledala neka nepoznata, poluživa žena koja se poslije dugog povraćanja ispravila, a taj zamućeni i izmučeni pogled se lomno zaustavljao na glavi s koje je kosa opadala u pramenovima i licu samrtne boje. Nije imala snage da gleda utvaru u ogledalu i odustala je od suočavanja s istinom. Ti mjeseci su bili kao pakao, a ona nalik izgnaniku iz raja koji je prinuđen da isproba svaki krug.

Onda je uslijedila zračna terapija kojoj se predavala ravnodušno, bez optimizma, bez snage i želje za ratovanjem. I ona je lomila ono malo branika koji su još uvijek pokušavali da je odbrane od bolesti. Jesen je odavno naselila polja, laste su napustile strehu, a sa zlatnim lišćem pao je i prvi snijeg. Ona je tupog pogleda i sa sivilom u duši promatrala dolazak novog slikara koji nosi sa sobom pune kofere bijelih pahuljica. Poslije završetka ostala je sa ožiljcima na duši i tijelu. Dobijala je jednu po jednu bitku, ali je ostalo da dobije i rat.

 Sad je u njoj počeo rasti inat kojim je htjela  nadjačati sve nevolje koje je doživljavala. Poručila je svom gostu: „Što me ti budeš više napadao, ja ću se još više braniti. Nećeš mi ti upropastiti život i otimati vjerovanje. Imam ja mnogo stvari da uradim na mom dugom putu.“

Pogledala je ponovno u ogledalo i ugledala dječaka rumenih obraza, kratke kose i pogleda željnog života. Osvrnula se za sobom i prošlim danima i kao da se sve to dešavalo nekom drugom, ona je otresala svako zrno zablude s novog plašta. Okrenula se naprijed i čežnjivo čekala novo proljeće s mirisom lipe i radovala se svakom danu kao najljepšem poklonu. Sve one nekad važne stvari sada su izgledale beznačajne i otisnula ih je niz mutnu vodu nepovrata, a u njenu dušu sad je stigao novi gost: Spokoj.

Uslijedilo je mnogo odlazaka na kontrole i uvijek su s njom išle zebnja i nada. Kući se vraćala s osmjehom. Zebnja je padala posrćući, a nada se ispravljala i kretala naprijed. Onda je začula riječi koje je veoma dugo čekala. Konačno je dobila rat. Ali cijelo vrijeme se provlačila jedna rečenica koju je slučajno čula, a nije bila namijenjena njenim ušima: Eto, čak ni jedan posto u njenom slučaju ne postoji. To je trebala da bude njena obala spasa, a oni je nisu davali očekujući da će je progutati mrki vir što zjapi, veoma brzo. Prkosno je odbacila mogućnost da joj život ne pruži drugu šansu i započela dugu borbu koju je okončala pobjedom, a doktorima ostala nepoznanica kako je u tome uspjela. Ma koliko da je porodica bila velika podrška, ipak je ona ta koja je vodila rat i to ne jedan već dva. Jedan s bolešću, a drugi sa samom sobom. Mučile su je dileme, neizvjesnost, sjutrašnji dan… Bila je ona krivulja što se penje naviše s optimizmom i pada naniže kad pesimizam nadvada. Bila je ona koja se nada i ona koja zaključava očekivanja.

Svi su bili obazrivi kada su razgovarali s njom. Pazili su da ne spominju bolest, a kad bi riješili da se dotaknu te teme, onda su birali primjere sa sretnim završetkom. Vremenom su počeli da se zaboravljaju pa bi im  izletjelo preko usta ono čuveno: Daleko bilo! Kad bi shvatili što su rekli, pokušavali su neuspješno oprati zaprljane riječi, ali nisu uspijevali. Ostajala je teška tišina kao zavjesa  lebdjeti prostorijom. Ona je s hrabrim osmjehom odgovarala pokušavjaću  sve okrenuti na šalu: Bilo je blizu, ali sad je daleko. Ipak te su riječi još dugo odzvanjale u njenim ušima, a gorak okus se zadržavao u ustima. Znala je da je obilježena i da iza njenih leđa šapati sažaljenja uporno idu kao sjenka. Kako te dvije kratke riječi zvuče okrutno i kazuju mnogo.

                                                                       *

Prošlo je dvadeset godina. Svaki dan je provela kao dar, kao da je se ne tiče šta donosi sjutra. Hrabrila je posustale, pomagala beznadežnima, darovala osmjeh tužnima, pružala ruku razočaranima. Uvijek kao oslonac svima; ona koja je posrtala i padala mnogo puta, ali svaki put ustajala krvavih koljena spremna da nastavi dalje; ona koja je bila otpisana iz novog jutra punog bjeline; ona kojoj nisu davali ni jedan posto, ona se izborila, eto, za čitavih sto; ona koja sada priča unucima kako je kao uspješan vojskovođa dobila rat.