Na pustopoljini obrasloj vrijesom
tek jedna breza tanana
šibana čudljivim neverama ,opstala.

S proljeća umornim lastama u dolasku
predah u mladom lišću nudila
za uzvrat samo cvrkut primala.

Ljetom gnijezdo mladih grlica
od grabljivica sakrila,
mladih ptića žvrgoljenje slušala..

Jesenja žuto obojana haljina
ptici putnici postelja postala
sve dok nije bez lišća gola ostala.

U nepreglednoj zimskoj bjelini
kao čuvar pustopoljine stajala
mećave u krošnji zaustavljala.

Već stara je i umorna ,
do zemlje grane je pustila
al beskućniku ježu u dubu
dom lišćem prostrt je ponudila.

Sretna jer još je netko treba
i dalje stoji ponosna do neba.

Štefica Vanjek-Štefi