Opet je breza mala

U potoku kosu prala

Vjetrom ju je počešljala

Proljećem namirisala

Tada se je zanjihala

Kosom vodu uzburkala

Nježnim šumom zašumila

Sokolicu pozdravila:

“Svrati k meni ptico mila

I  odmori svoja krila

Ja ti hlada mogu dati

Ovdje možeš mirno spati”.

Odgovara sokolica

Ta zahvalna siva ptica:

“Hvala tebi brezo mala

Što si meni hlada dala

Jer ću dugo još letjeti

Želim dragog posjetiti.

Otiš’o je u daljine

Preko sure te planine

Da nam nađe novi dom

U tom svijetu dalekom.

Ja ne želim u daljini

I nemiloj toj tuđini

Gnijezdo svoje tamo sviti

Znam da neću sretna biti

Jer sam vjerna djedovini

Hrvatskoj domovini.”