Prekrojila bih
dragu haljinu
staru
od uspomena toplu
koju sam nekoć
nespretno šivala
dok sam prstima
nebo dirala
od tada se malo stisla
suzila
po šavovima popušta
puca
ne mogu više u nju stati
ne želim je nikome dati
istalila bih
neke staklene riječi
koje sam zarobila ljutnjom
a onda na koljena pala
pod svojom sjenom
tebe zapisala
sušila tintu
jurila dalje
nosila tuđi osmijeh na licu
zvijezde prkosno odvajala
u nepoznatu prolazu
stajala
zaledila bih
stihove
one vrele
da uspomenama više ne živim
promijenila bol u drugo lice
darivala pisma bijele golubice
promijeniti sebe
zar to se može
da budem jednaka kao drugi
sva sjećanja
s posvetom
u škrinju ostavljam
još brzaca ima
tečem i nastavljam