Buga je pomislila da je njezino ime krivo za  nevolje koje su je snašle. Ne znači li ono tugu i bol, ne znači li bugarenje tužno, žalobno pjevanje, ono pjevanje koje se od duše otkida, koje izbije iz čovjeka naglo i silovito da se ne bi u srcu rasprsnulo pa prelazi u suzu i riječ.Buga obično nije pamtila datume, ali to kasno proljeće 2014. godine pamtit će dok živi. Tog je proljeća pokopala majku, jedinu utjehu i zaštitnicu i to nekoliko dana nakon što su dobile nalog da zbog ovrhe napuste mali jednosoban stan koji je Bugi bio dom od rođenja i koji je usprkos svoje skučenosti bio ugodno mjesto mirnog života.

Majka je otišla tiho i nenadano kao da je željela izbjeći svu nevolju i poniženja koja mora donijeti ulica udovici, beskućnici koja je cijeli život radila kako bi svojoj kćeri osigurala dobar život. Posebno je inzistirala na Buginom školovanju. Odgojena još u ono vrijeme kada se društvo brinulo o zapošljavanju svojih građana i kada su se stanovi dodjeljivali na doživotno korištenje, vjerovala je da će i u ovo novo doba fakultetska diploma osigurati njezinoj djevojčici siguran i dobar život. Tako je Buga završila ekonomski fakultet, ali nakon tog događaja, koji su majka i kći proslavile skromno uz tortu i u društvu nekoliko Buginih prijateljica, ništa se nije promijenilo. Ma koliko ustrajno Buga tražila posao, posla nije bilo. I tako godinama. Ponekad, uglavnom u ljetnom periodu, Buga je, kao i većina mladih, obrazovanih ljudi konobarila, ali su obje žene uglavnom živjele od majčine mirovine.