Rat je trajao, Ivana uglavnom nije bilo. Kada bi se pojavio, a bilo je to uvijek iznenada, došao bi prljav, zapušten, mršav, iscrpljen, ali je uvijek nosio radost susreta u svojim lijepim očima. Iako sam pitala, nije rado pričao o ratu. Njegova svanuća i njegovi sutoni bili su uglavnom na Velebitu, na surom kamenu, oštrom vjetru, snijegu ili užarenom suncu.

Velebit je ćudljiva, divlja planina koja u jednom danu zna pokazati sva svoja godišnja doba. S okom uvijek na oprezu, s puškom na uzglavlju, čuvao je moj ratnik da zlo ne siđe na more, da ostane daleko gore.

A to zlo svakodnevno je projektilima zasipalo okolna sela i gradove. Borio se moj ratnik sa surovom prirodom, ljudskim otrovom i nedostatkom streljiva. Bura je ponekad puhala tako silno da bi u trenu  oborila konja i čovjeka, smrznula prste u nekoliko minuta, a sunce je na kamenjar dovodilo poskoke.

U tim sam ga trenucima voljela kako nikada nitko nikoga nije mogao voljeti. Bio je moj vitez, zaštitnik, ljubav, moj dah i život.

Četnici su upadali u sela, palili i ubijali, stalno su pokušavali doći do mora. Ljudi su se sklanjali u šume, Velebit ih je sada svojom surovošću čuvao od potjere, od metaka, od užasa.

Velebit je bio prepreka  da stignu do mora i da odijele Hrvatsku od Hrvatske. Ogromna je to planina koju je rijetko tko dobro poznavao. Nije pogodna za tenkove, na njoj si osuđen na pješačenje, na konje i mazge.

U Ivanove oči uvukla se teška tuga. Previše je smrti vidio.Tuga se obilno gostila na ovim prostorima. Kako je to strašno kada pomisliš da je sreća umrijeti u miru, u svom krevetu, okružen dragim bićima, umrijeti onako kako je to učinila Ana.

Kako je strašno kada pomisliš da je sreća biti pokopan u obilježeni grob na kojem će netko drag, blizak upaliti svijeću i proliti suzu!Umrijeti u miru!