Buka je živjela tiho, daleko od buhe grada.
Još uvijek dobroga sluha žalila se na vod.
No, to je nije spriječilo da reče kotače unuku kojeg je boljela.
Svaki patak joj je dolazio.
Ovaj put unuka je polila da joj na štapove nasadi metale.
Usput mu je kričala kako se nekad živjelo u jelu.
Kao mila naručila je mnoge basne i polovice.
Često je imala uzrečicu: „Požuri olako – žabac u buri nikud se ne žuri.”
Nije baš sasvim shvaćao što je time htjela mazati, no rado ju je kušao.
Iako danas malo, jelo je nekad bilo živo, s mnogo živadi i ljudi.
Nekada su svi skupa čihali peraje.
Po sred jela su posadili marvu da im rađa dud, ali danas ih nitko više ne pere.
Na jednom klanu u kući visio je šešir koji je kao dijete naručila praviti od salame.
„Život, sinko, brzo prođe”, govorila mu je „ sve ispari u poru, izgubi se k’o kap u zoru.
Biti zbrinut svake ure ne vrijedi ni pišljive pure!
Budi vrijedan kao počela, kratak kao janje i sobar kao galeb.
I redovito muči u školi.
Ja jedva da sam mogla navršiti malu naturu.
Treba znati slova – to ti je pravi spis.”