Na obzoru ognjište tinja,

nad Velebitom bura

bezglasni oblaci se dižu, nižu

bjelinom uranjaju u morske dubine,

vuku pahuljastu pjenu

zazivaju zjenu,

daruju miris soli, bora,

na duši se otapa smola,

ona gleda kroz prozor

opet je djetinje gola,

u razmeđu spaja

šare poskoka, krš,

škrape, mjesečeve mijene,

huči krošnja masline, zeleni,

more i dalje pjeni,

u daljini lupa stara škura

zvone kampaneli

podne je sveta ura,

starica na desetom katu

kolijevku pod grlom

bijelim platnom veže

u travesi žir i kamen

drhtavim prstima steže,

u zamci od neba i stakla

samo se suza pomakla,

u gradu ne žubori izvor

drugačije cvrkuću ptice

ljudi nose, od betona lice.