Znala je da se novi dan budi iako se skrivala iza stisnutih vjeđa. Prozori zastrti teškim zavjesama jednako su je čuvali od jutarnjeg svjetla. Ispruži ruku na drugu stranu kreveta očekujući osjetiti njegovo toplo tijelo, ali praznina ju neugodno iznenadi. Ponovo po tko zna koji put nije bila sigurna da li je sve samo bio san ili se jednostavno ne može sjetiti. Namjerno puštajući da vrijeme prolazi ne otvara oči jer strah od nepoznatog može biti veći od stvarnosti da je ostatak kreveta prazan. Gotovo je bila sigurna kako ju je grijao, nježno smirivao sigurnim riječima da je sve u najboljem redu iako možda nije niti on u svoje riječi vjerovao. Ipak na neki čudan način osjećala se sigurnom, zaštićenom u njegovom zagrljaju. Kao svake noći snovi su je vraćali u poznate ulice njenog grada, među poznate ljude, među znane zgrade i ograde. Sada razmišlja da li je u istom gradu njenih noćnih lutanja ili je tko zna na kojem kraju svijeta. Jučerašnji dan više nije postojao i nije mogla izvaditi ni najmanji isječak jučerašnjeg dana. Ostala je samo noć koju nastoji ne prepustiti danu. Čula je otvaranje vrata i glas njoj nepoznat kako joj poluglasno želi dobro jutro. Lagano otvara oči i ugleda stranca kako joj prilazi nudeći joj šalicu čaja i kekse na poslužavniku sa prvim narcisama polegnutim uz čajnik. Nešto govori dok se panika širi njenim zjenicama. Obraća joj se kao da je savršeno dobro pozna, govori o novom danu, o tome kako će nakon doručka krenuti kao svakog dana u laganu šetnju ulicama njihove mladosti. Razmišlja ako ponovo zažmiri hoće li taj stranac nestati. Pokuša. Nije nestao. Sjeda na rub kreveta nudeći joj neke tablete uz obrazloženje kako su veoma bitne jer želi da ona što duže ostane uz njega. Zanimljivo, pomisli. Uzima tablete spremna pokušati biti hrabra. Možda će se sjetiti zašto je sve tako čudno. On zna, on zna da se ništa neće promijeniti, ali ona je ljubav njegovog života do posljednjeg daha.