Tko te čita, tvoje uzdisaje budi,
Katule, ni u smrti nemaš mira
poput gejzira dižeš se u eter
da bi iznova probudio strasti
one, koja za te ne htjede znati.
Misliš da slična je bozima
očarava te njena silueta
(zatravljene su oči tvoje)
i tko sjede u njeno društvo
posta tvome peru meta.
Nalik si sapetom Tifonu
okamenjenom u planini Etne
u nemoći bijesa i srdžbe
izbacuješ dim i oganj
iz svoga ždrijela.

Flora je već posula cvijećem
proljeće puno topline blage
dok tvoj čamčić Tiberom plovi
sve tamo do Tirenskog mora,
tople ga struje kao slamku odnose
u bespuća nepoznatih oceana.
Lezbija sad spokojno sniva
(napokon ste u smrti skupa)
i u vječnosti budiš se stihom
punim žudnog ljubavnog žara
milujući njezine bijele grudi.