Danas ne postoji srednje obrazovan čovjek koji nije čuo za haiku poeziju. Općepoznato je da je nastala u 17. stoljeću  u Edo razdoblju feudalnog Japana i da je njen  začetnik Matsuo Basho ( 1644. – 1694.) zen budistički svećenik i samuraj. Živio je od milodara u skromnoj kolibi gdje su ga posjećivali njegovi brojni učenici. Bogat iskustvom, mudar, posvećen prirodi i životu u skladu s njom, imao im je što reći. Iskustvo života  opisao je u meditativnom zapisu „Na uskoj stazi po unutrašnjosti“.

Mjesecima je pješačio unutrašnjim japanskim provincijama upijajući motive prirode, meditirajući i stvarajući  jedno od najljepših djela japanske književnosti.

Kako putnik – hodač ne može nositi veliku prtljagu, tako ni pjesnik koji bilježi i upija prirodu, ne može gomilati riječi. On iz svakog motiva koje mu zadivi oko, iz svake  ljepote  uzima ono esencijalno, a da ništa ne izgubi od ukupnog dojma.

Haiku je takva poezija. Ne opterećuje, zaustavi te u hodu, otrgne od svakodnevice. Ona je doživljeni trenutak, zaustavljena misao koja bljesne u hipu, daruje treptaj mira i ljepote. Haiku pjesma je prvenstveno slika prirode, jasna, čista slika u varijaciji godišnjih doba, slika koja se ne razvija, nego ostaje pred očima kao motiv izvorne ljepote, začudnosti, slika koja je zaustavila pjesnikov pogled i izazvala reakciju. Često ta reakcija nije samo očaranost, nego i sukus meditacije koju je izazvala, pa tako Basho pjeva:

Još pjevaš vedro
Moj maleni zrikavče
Već te čeka smrt.

Haiku poeziju najlakše je definirati njezinim oblikom pa reći da je to pjesma koja ima tri stiha i naglasiti da prvi i treći stih imaju pet slogova, a drugi stih sedam.  Oblik haiku pjesme traži disciplinu izraza, ali bilo bi pogrešno tvrditi da njezin strogi oblik čini pjesmu siromašnom. Upravo suprotno. Zbog strogo određene forme, haiku traži da autor posjeduje  riznicu riječi, koja je vrlo široka, povijesno duboka i bogata  sinonimima.

Svojom strukturom haiku neodoljivo podsjeća na sumi-e, slike koje  jednim potezom kista prikazuju dio života. Slikane su tušem na tako tankom papiru da nije  moguće popraviti ni jedan potez. One su izraz spontanosti, gola impresija, duboko poistovjećivanje s motivom slike. Vladimir Devide, duša hrvatske haiku poezije, napisao je o tom načinu slikanja:“  Sumi-e je izravan prijenos doživljaja na papir – ono što je nacrtano nije oblik predmeta, već njegov duh; nije predočeno njegovo stanje, već njegov život.”

Isti se princip može primijeniti na haiku poeziju. Izražava bitno. Nema suvišnih ukrasa, zamagljivanja, gomilanja nepotrebnih riječi. Sve je na svom mjestu i sve što je rečeno ima svoju težinu.

Pisati haiku na hrvatskom jeziku nije lako. Hrvatske su riječi slogovno duže od japanskih pa pjesnik mora s manje riječi ostvariti kompletnu pjesničku sliku. Haiku poezija ima strogo određena pravila, kako sadržajem, tako i oblikom. Japanci su tradicionalan narod i kada se nešto od njih preuzima, red je to preuzeti što približnije.  Važno je poštivati izvorni  oblik haiku strofe koja traži disciplinu izraza. Budući da svaki japanski slog završava samoglasnikom ili suglasnikom n, imali bismo melodijsku situaciju kao u hrvatskom jeziku da klasični japanski haiku  metar 5-7-5, ne poštuje dugi vokal koji tada produžuje metar, a broji se i krajnji suglasnik n. Iako cijenim haiku koji je pisan u obliku 5-7-5, a kojeg se pridržavaju pjesnici njemačkog govornog područja,  ne mogu zanemariti njegove oblike koji dominiraju engleskim govornim područjem s ukupno manje od 17 slogova.

Haiku je pjesnička forma koja ne trpi  ni jednu suvišnu riječ, ni jedan suvišan izraz. Nema žrtvovanja oblika u korist smisla ili slike. Pjesnik je prisiljen izabrati bitno, riješiti se nepotrebnih dodataka i rabiti obične, svakodnevne riječi. Zbog strukture hrvatskog jezika, neki si haiku pjesnici dozvoljavaju  odstupanja kada je u pitanju alternacija glasa jat

(ije/je/e/i) ili razlome pjesničku sliku pa jedan njezin dio prebace u sljedeći stih. Mogu tolerirati takav postupak, ali mi se ne sviđa. U alternaciji glasa jat valja poštivati strukturu napisane, a ne izgovorene riječi, a jedan stih u haiku pjesmi valja predstavljati jednu misao, jednu sliku i jedan motiv. I svaki stih mora biti životan. Ako prihvatimo stav da je haiku poezija životna, onda možemo dati i savjet haiku pjesnicima:

„Nemoj pisati o leptiru. Postani leptir. Nemoj pisati o travki. Budi travka. Nemoj pisati o oblaku. Postani oblak. Uđi u život svojih motiva i budi motiv pjesme. Zato ne možeš pisati o prošlome, jer život se odvija sada.“

Marija Juračić

Predgovor haiku zbornika „Zvuk vode“ 2018.