Molim se Presvetom Trojstvu… . Da se žarko spomene. . I mojeg… . Suicidnog dubokoumlja. . Koji se o srpu, giljotine na klinu predstave zamahuje. . I ni na javi ne nestaje.. . Njiše se usud ruđih (po)grešaka. . Na ovoj planeti… nema – počinka. . Odmora kapcima. . Nečuvena je strahobojazan. . Enigma zakutaka. […]
Kategorija > Misaona
Ladislav Babić “Smrt”
Smrt i ja više smo se puta mimoilazili u životu, i uvijek se čudih zašto me zaobilazila, ne vodeći u svoje odaje. Zadnji puta za smrtonosne pandemije, tijekom koje me posjetila na zaraznom odjelu bolnice u kojoj sam je očekivao, iako posjete bijahu zabranjene za sve posjetitelje, sem – razumije se – Smrti, koja je […]
Josip Ergović “Lovac”
“Ona je tu. Mora biti tu. Jer drugačije ne može biti. Jer drugačije ne smije biti.“ Promrzlim prstima Lovac zateže užad oko slojeva papira i najlona kojima se omotao. Oslanja se na stablo da predahne. Čitavu vječnost slijedi njene tragove. Već je zaboravio, kad ju je posljednji put uočio, nanjušio, čuo; kad ju je posljednji […]
Lorena Vojtić “Manjak empatije”
Svi su zli ljudi… zapravo, nesretni. . Ne srdite se na njih! . Nemaju nimalo… veselja u sebi. . U stvari… možete – se sažaliti nad njima iako im, ni to nije potrebno. . Samo ih pustite… neka idu – dalje od vas. . A vi… opušteno nastavite… pomagati i srčano voljeti. . Vaša sreća […]
Milan Drašković “Lotreamon”
Skriven pseudonimom kroz zemlju neuroze, tajanstven tonalitet trag autoskopije, Kafka k’o antiteza – radost metamorfoze – monotona požuda uz kompleks kastracije. . Sličnosti sa de Sadom dikasovskih zlodela, u viskoznom vremenu biljke poput dekora, drukčiji oblik duše – glas Lekonta de Lila – ludilo bez bezumlja psihološkog ponora.
Anja Lekić “Nekad i danas”
Čovjek je od Jedinog stvaran. . U njemu postoji iskra. Iskrom je za svijet maran. . I ne zna što je privid: razmakom je očaran. . Al’ čovjek je od Jedinog stvaran. . U njemu gori iskra. Zbog iskre je smion i otporan. . A misli da je samo tvaran. Po tvari je tek nestvaran. […]
Milan Drašković “Cvet Cvetajeve”
Pri glasu plesačice vreme sutona svetlih, pevajuća tišina na rečnim putevima, podignuti bičevi za nezadrživi stih, pod krilima obrva sjaj u crnim očima. . U danu lučezračnom dotaći se kumira, dveri u tamnoj noći pred vrelinom zidova, unutar smrtnog tela let duše do efira, jednim vencem venčani sred nebrojenih snova.
Lorena Vojtić “Trauma”
Najgore je… Što ništa ne mogu osjećati. Do mene ne stižu emocije. Gube se u bespovratu.
