sestro nosi moju smrt u grob tvoj ko tat je posijah sestro nosi moju smrt ja postah sunce koje miješa boju čemera u dan preda mnom svijet spušta vjeđe i skriva svoju djecu u sarkofazima sestro zašto i ja ne mogu biti crv koji u tundrama ruje lubanje leptira zašto i ja u poljupcu […]
Kategorija > Tuga
don kamov
dok u brencanju zorničnoga mraka psuje breme materine puti on stegne dojku grimizne svjetlobe u umu bolan a mrtav od slobode
začeće u kamenu
na pogrešnom nebu me traže moje su dojke stiještene grubim dlanovima berača plodnosti
mrtvo mlijeko
ta slana kaplja smrti što s vrha moje dojke među tvoje prepone je pala jesam li to ja iz tebe po boli uzdignuta ili je to mrtvo mlijeko moga nijemog tijela koje bi pod korijenjem iznova živo sunce srkati htjelo leanu, mom bardu
Kiša ne umije da plače
Ovo nije noć za pisanje poezije Jedna zvijezda je pala i nastao je mrak Sjedim u sobi i razgovaram sam sa sobom Brojim svaku riječ kao da želim da izbrojim sve tajne svijeta
Plenilunij
O punome Mjesecu skrotumi mog voljenog bujaju najfinijim medom kojeg Smrt raspliće među prstima duboko zarinutih u svoju maternicu. I bi dobro: moj grob je pripravljen.
Slika u oku zaustavljena
Pjesma posvećena Franku Lohajneru, studentu iz Opatije, pripadniku 204. A brigade Rakitje, poginulom na Kupresu. Slika zaustavljena u oku. Ti mlad, gotovo dječak, vedrog oka i osmijeha.
vrisak – odgovor Grljušićevoj
ja tek vrisnuti imam život iz grla s obala svojih u vrijeme koje me sebi niječe i oslobađa od vlastitih riječi ja tek vrisnuti imam svoje ime u sutone boli mojom crninom nebo da raspori pod kras da utisne mi kosti
