Ispod vjeđa

nosila je oči srne,

u korake ušila

bešumnu plahost

kidajući

pucketave kosti dana

samo uzmakom

pred kosom tihe zebnje

 

čekajući

 

bojila je srce nade

rozo i plavo,

nizala perle

sreće u snovima,

čula pjesmu kolijevke,

ćutila  miris

i dodir

koji će jednom

ispuniti zakrpu duše

u životnoj molitvi.

 

Čekala je.

 

Krišom brisala suze

tišajući lupanje srca

u blizini tuđih, malih

ručica

 

čekajući

 

tiša od tišine

i kad su hijene riječi

komadale

njenu jalovost

vješajući je o poglede.

 

Čekala je

sve dok je nisu pronašle

malene ručice

ostavljene

da čekaju isto nedostižno

čekanje.

 

Znala je

primajući je u zagrljaj

da su dočekale

sunce u isprepletenim prstima