Ne čitam njihove misli u granama zelenim iznad oronule kuće.
Samo ih čujem u predvečerja kad osama vrati prošli život. Čujem
ih, ali one ne mogu doslušati kako ubijaju uspomene.
Zatvaram oči i vidim: otac se o svoju sjenu spotiče da nas na
motici othrani.
Tek danas znam u čemu je prošla njegova mladost i kako je
zvijezda sjevernjača sa njim sklapala oči da se noći smire, da se
odmore koraci sirotinje.
Zastajem u hladnoj osami čemerika i čujem kako negdje na dno
pada dio svijeta, onoga koji je danas samo sasušena krv na
obrazu vremena koje odbrojava dane.
15 komentara za "Čemerike, eho"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.