To se, još, ne bi moglo nazvati ljubav

samo drhtaj, mala slabost lahka kao

miholjska paučina zapletena u tvojoj kosi

Miris kiše i zvuci kasnog proljeća

i jedna bogda, zehra radosti što iskrila je

iz naših susreta na keju pored rijeke

Nepotrebno ukroćena goropad strasti

na mokroj klupi, malom svetilištu

tetoviranih duša, na čiji sam oltar

polagao svoje misli kao molitve

Ali one nisu mogle utješiti moju čežnju

koja je bježeći od uma lebdjela,

kao most bez obala, iznad tvoga tijela

Nije bilo posrednika između nas

osim naših želja otežalih od čekanja

i tvojih očiju odbjegle robinje

koja traži gospodara

Ja nisam znao po vodi hodati

ni čitati sudbinu zapisanu među zvijezdama

a moje usne, moje ruke

htjele su da stignu tamo

gdje je već stiglo moje srce