Luna je izašla u punom sjaju

I klizila  lagano po nebeskom podiju
Nasmješena ,srebrna
Osvjetljavajući jednu dušu
Što ju je tužnim pogledom promatrala
Dok su joj se misli
Poigravale sjenama drveća
Ona je u Luni tražila draga lica
Tražila je svoj čopor
Što trči negdje zelenim prostranstvima
Zajedno se radujući
Dok ona zarobljena
Među sjenama
Traži izlaz iz šipražja
Što se poput zamke obavija oko nje
Ona doziva Lunu
Da joj obasja put izlaska
Stojeći na stijeni pred ponorom
Bojeći se koraknuti naprijed
Da ne propadne
Da se ne strmoglavi u mraćne dubine
Iz oka joj klizi suza
Bjelina njena noćas je srebrna
Luna ju je svojim prahom posula
Na oći joj san spustila
Čežnju iz srca izvadila
I u snove skrila
Podarila joj u snovima
Lica mila

S:K:M