Gle, mjesec već se uzdigao visok
srebrnim je trakom dosegnuo do kuća
k'o stražari nijemi svud u selu strše
rasklimane, trošne ograde od pruća.

Stari fenjer negdje u daljini
tek zasjao, mami uspomene nježne
k'o krijesnice što se nebom roje
svuda se kovitlaju pahuljice sniježne.

Evo me opet u rodnome selu
hodam sam u sjeni ogrnut kaputom
sa ispaše mlada čuvarica stada
goni krave kućama dotičuć ih prutom.

O, kako dragi mom su sjetnom oku
ti uski sokaci i ambari stari
gradska tuga utkana u srcu
sad lagano nestaje, pogled mi se žari.

I gle opet bih k'o nekad trčao bosonog
sjeo bih u štagalj na naramak sjena
i čekao Klaru mezimicu sela
da se važno prošeče vragolastih zjena.

U soton bih k'o nekad sjeo ispod hrasta
i motrio oblake okovane bolom
iz sna bih se prenuvši požurio kući
sjurivši se strmim dobro znanim dolom.

O, djetinjstva davnog sjene nježne
o, dani razigrani,dani dječjih snova
sve radosti, tuge i sve slutnje
sad se evo bude isponova.

Tako su drage te požutjele slike
što ih srce opet novim sjajem lista
i gle trun mi valjda upao u oko
izmamivši suzu što se u noć blista..

Ivica Grgić " Dosanjana lira" 20I3. REDAK